Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše pri susretu Artemide i Dionizija.

Ovo je nasatavak jučerašnje priče "Artemidina dolina", nastavak mog sna o ljepoti i lakoći postojanja u zagrljaju boginje, moje duševne vodičice.



"Da sam plugom orao polja, stado vodio na pašu, njegovao vočnjak ili krojio halje, danas nitko ne bi znao da sam postojao. No ja sam prirodi razotkrivoa tajne da bih hranio ljudsku dušu, da bi je uzdigao na pijedestal vječnosti, ja sam njegovao svoju i tuđe svijesti, podržavao umjetnike u talentu, filozofe u razmišljanju, ja sam mislio i vjerovao u snagu ljudskog uma, ja sam otvorio vrata znanosti koju su neki poslije mene odbacili, zanemarili, potčinili." Giordano Bruno.

Čitala sam Giordanovu knjigu u kupeu vlaka koji me je nosio na jug.
"Njegovo vrijeme je završilo renesansom i počinje se ponovo buditi u novonastajućim znanjem" pomislih čitajući retke napisane prije više od četristo godina.
"Vi čitate Giordana Bruna"glas mi se učini poznat. Pored mene je sjedio nepoznat muškarac s glasom koji je u meni budio sinesteziju različitih osjećaja.
"A šta vi čitate?" upitah da se dijalog ne prekine.
"Pile na ražnju" od Šotole". tonovi njegova glasa me vratiše u nedavni san.
"Ja sam nekada davno čitala njegove pjesme." rekoh osjećajući uzbuđenje u cijelom tijelu.
"To nije moglo biti jako davno" odgovori mi on šarlatanski. Pogledala sam njegove oči. Bljesak sunca, svježina izvora i miris ljeta prođe mojim osjetilima. Njegove oči su bile drugačije od očiju koje sam sretala na putu između jučer i sutra, trenutak prividnog mira u koji sam se, umorna od traženja, uvijek iznova vraćala. Te oči su odavale razlog mog postojanja, sreću trenutka u kojem trajem već stoljećima.
"Čini mi se kao da smo se već jednom sreli" rekoh gledajući osmjeh u njegovim očima.

"Ako jesmo onda je to bilo u jednom drugom vremenu, u jednom drugom svijetu, na jednom dalekom mjestu. Možda je to bila šuma, jezero ili izvor neke rijeke, možda smo onda zajedno voljeli lov ili sam ja bio jelen, a ti boginja, možda..........." počeo je pričati mito boginji i lovcu, mit iz kojeg je Giordano Bruno razvio svoju antropologiju.
"Ne, ti si bio svjetlo nad svjetlima, središte iz kojeg je počela priča o lovcu i božanstvu, trenutak iz kojeg je nastala spoznaja, ti si aktus purus, prvi pokretač kojeg danas u sebi tražimo i u znanosti negiramo." odgovorih dok mi se iznenada pred unutarnjim očima pojaviše slike. Začuh glas koji me je vrati u prošlost.

Moj djed je stajao na vratima vagona vlaka koji nas je vozio prema jugu. Bilo mi je tek pet godina i bila sam užasno žedna nakon duge vožnje uskotračnom prugom koja kao da nije imala kraja.
"Jesi li natočila vodu? Vlak kreće za par minuata."
"Nisam našla slavinu "
"Ne treba ti slavina, ovdje se voda pije s izvora" reče mi dječak tek nešto stariji od mene.
"Pokaži mi izvor"
"Zar si slijepa, pa stojiš pred njim"
Stajala sam pred nekim rđavim čudovištem sa dva kraka. Dječak pokrenu jedan krak i iz dugog poteče voda. Stavila sam bocu pod mlaz. Užasna vrućina tog ljetnog dana pređe u ugodu.
"Odakle dolazi ova voda"
"Iz zemlje"
Gledala sam ga nepovjerljivo. On se smijao i ja sam se počela smijati. Zvižduk lokomotive najavi polazak. S bocom punom hladne vode koja je dolazila iz zemlje utrčah u vagon. Dječak je stajao bosonog na prašnjavom peronu i mahao. Njegove oči su kao dva tračka sunca blještale zenitom. Na povratku se vlak nije zaustavio na toj bezimenoj postaji. Nismo se vračali uskotračnom prugom. Vidjela sam ga u grupi djece koja su čekala da protutnja "brzi" da bi prešli prugu.
"Ovdje voda izlazi iz zemlje" rekoh djedu koji je čitao neku veliku knjigu. On me pogleda spuštajući knjigu na koljena i smješeći se reče:
"Voda uvijek izlazi iz zemlje"
"Kod nas izlazi iz zida"
"Kada se vratimo kući pokazat ću ti odakle je voda stigla do našeg zida" odgovori mi djed dižući ponovo knjigu.

Njegove oči, dva sunčana tračka najaviše podne.
"Odakle dolazi voda?" upitah ga nesigurno.
"Iz zemlje" reče mi visoki muškarac širokih ramena i očiju boje sna.
Prepoznadoh dječaka u čovjeku, dječaka koji je stajao na peronu one male željezničke stanice na jugu u gradu čijeg se imena više nesjećam. To su one iste oči iz sna, onog kobnog nedeljnog podneva i iz sna u koji me je poveo anđeo čuvar. Poželjeh zaustaviti vrijeme jer nisam željela da se ovaj susret pretvori u slučajnost svakodnevice, da i on kao mnogi drugi prođe pored mene i nestane u vrtlogu prolaznosti.
Vlak nas je nosio prema jugu, njega u djetinjstvo, a mene u avanturu koja je već davno počela.

Dok me vlak nosi prema jugu ja lutam mislima, osjećam zlatne niti iz kojih nastaju snovi i prepuštam se njima. Dobro poznata geometrija prostora nestaje pred mojim očima. Više nema čvrstih oblika, ulice i trgovi se zakrivljuju, dobijaju fantasičnu formu neke nove stvarnosti. Svjetlost me nosi ka istini, sljubljujem se s njom, postajem tračak istine u sebi samoj. Prostor i vrijeme postaju energija mog putovanja, blještavilo boja pretvara gradove i kontinente u osmjeh neba, u moj doživljaj. Cijeli svijet je u tom veličanstvenom trenu moja istina, moje stvarno ujedinjenje s univerzumom.
Osjetih žeđ, poželjeh vodu sa izvora. Hodnikom ispred našeg kupea je prolazio prodavač pića. Neznanac otvori vrata i pozva ga unutra. Otvorili smo bocu hladnog pića i djelili jednu čašu, jer prodavač nije imao dvije.
"Ovo vino raste na brežuljcima moje mladosti"
"Mislila sam da bijelo vino nema okusa"
"Ovo je naše vino. Grožđe s kamena je zaljevano znojem dobrih ljudi"
"Mislila sam da grožđe raste na zemlji"
"Voda dolazi iz zemlje. Grožđe je dar neba"
Osjetih da se san spušta na moje trepavice. Zatvorih oči.
Sanjala sam vrijeme u kojem sam vjerovala da ću stići na izvor i otkriti početak. Probudi me ponovno kretanje vlaka. Potražih stranca. Mjesto pored mene je bilo prazno. Pogledah kroz prozor i vidjeh njegovu siluetu u zalazu sunca. Ime stanice s koje je vlak upravo krenuo nisam više mogla pročitati. Na njegovom mjestu pored mene je ostalo "Pile na ražnju" knjiga koju je čitao.
Otvorih prvu stranicu. " Tebi koju ću sretati na raskrižju puteva, na izvorima i u zenitima sna. Tvoja knjiga će biti sjećanje na trenutak, moja neka tebi bude znak da ćemo se sretati na rubu vremena u žurbi odlazaka i dolazaka, na sajmovima želja i da ćemo možda jednoga dana zajedno tonuti u san" Moju knjigu "Herojski zanosi" je odnio sa sobom.

Slike, Diana i Aktaion, Ticijan, Zygmunt Waliszewski.
Gilbert Williams, kristalno vreteno vječnosti.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/pr2.php?id=5156