Berninieva "Personifikacija zore", ta vječno živuća skulptura, zrcali bezvremeno svitanje svijesti, vječni zagrljaj sna i jave, Boga i ovozemaljskog života, prirode i čovjeka. Lijepa nimfa se, bježeći od boga Sunca i ljubavi pretvara u grm lovorike i umjesto straha se prostorom širi opojni miris praskozorja uma. Barokni umjetnik je ovim djelom dočarao vječno titranje energije, osmislio ljepotu ljudskog tijela u pokretu, osmislio umijeće življenja, dočarao prolaznost fizičkog tijela i vječnost ljubavi. U djelo je unio spiralnu dinamiku osjećanja osjećaja i darovao skulpturi ritam svog doživljaja, budeći tim zagrljajem u nama, promatračima, vrtnju unutarnjeg vretena u titranje zlaćane spirale sinestezije. Bez obzira na mitologiju koja je ostavila trag u mom pamćenju, Berninijeva sklupltura je nešto najljepše što sam ikada vidjela. Doživjeh je in vivo u Galleria Borghese, u Rimu. Dinamika prozračnog mramora, to je nešto što fotografija ne može dočarati. Kao što fotografija ne može dočarati ni kristale ljubavi koji iskre stvaralaštvo. Tek kada ljubav postane dio nas samih, ona čarobna, opjevana, oslikana energija koja nas sjedinjuje sa oživjelim mramorom i čini od nas na vjetru treperavi lovor, tek onda možemo skulpturu uistinu doživjeti kao izričaj ljubavi, kao zagrljaj umijeća, umjetnosti i mitoligije. Skulptor je dlijetom mramoru udahnuo dušu i pretvrio ga u sudionika bezvremena. Skulptura nam stoljećima priča bajku o ljubavi i budi u nama sjećanja na već davno prohujale trenutke. Dok sam stajala pred tim čudesnim umjetničkim djelom pred očima mi odigravala scena iz antičkih dana. Davno napisanu pjesmu sam objavila u sklopu mojih razmišljanja o umijeću svakodnevnog pokreta, ali moram naglasiti da je pjesma napisana prije dvadesetak godina po povratku iz Rima, u onim trenutcima kada je skulptura bila još jako prisutna u mojim sjećanjima. To je bilo ono čudesno vrijeme previranja kada sam svoje osjećaje pokušavala izraziti nespretnom rimom, zanatski oblikovati osjećanje osjećaja u beživotnu pjesmicu kojoj je nedostajao ritam umjetnikove snage zričaja. Pošto su skulpture u vrijeme baroka izražavale dinamiku i pokret pomislih da bi ta drevna pjesma pasala uz taj tekst. Pjesmicu u izvornom obliku, jasno ako vas zanima, možete pročitati na dolje objavljenom linku.
Danas izrastajući iz agonije i ekstaze prohujalih godina, mjeseci, dana osjetih nedostatke u ritmu, nepostojanje pravog osjećaja u napisanom pjesmuljku i promjenih pjesmuljak u izričaj srca, odjenuh ga trenutkom spoznaje, darovah joj moju krv, novu misao i oživjeh stari osjećaj u ruhu nove spoznaje. Dafna, nimfa snena, ljepotom ženstvenosti odjevena, svojom ljepotom budi u Apolonu želju, žudnju i strast. Dva srca, srce Boga i čovjeka tom tajanstvenom igrom malo prestrašena, u svitanju tajnom snagom ispričanog mita prevarena, sudbinskim zagrljajem u čežnju pretvorena. Svitanje, taj vječni zagrljaj svjetla i tmine, nedohvatni zagrljaj dana i noći se tom legendarnom igrom naslađuje. Tu na obroncima sna i jave, na margini legende i istine vidim trepravu haljinu satkanu od lovorova lišća, vidim ženu kako tiho nestaje u praskozorja moru, kako prestrašena ljepotom ljubavnog zova bježi od dodira nebeskoga stvora, kako svijesna uranjanja u tu davno opisanu, drevnog svjedočanstva zoru. Boginja jutrenja joj poklanja novi lik, personificira svoju snagu u njoj, daruje joj oblik drevnog lovora, koji podno Parnasa pred Apolonovim hramom vjekuje i mirisom svojim ljudske duše oplenjuje. Vidim bjeg od ljubavi tog zemaljskog bića, osluškujem zanosni jutrenja poj, čudesnu muziku oživjelog mramora kojom se djevojka bježeći od ljubavi ljubavi vječnoj zanesena vraća. Davni mit sklesan u kamen šapuće o ljubavi tajnoj u božanstva sjeni, ljubavi milovanoj svjetlošću tajnom, ljubavi koja pobjeđuje sve strahove, sve priče ispričane, sve pjesme ispisane lažnim sjajem. Ljubav iznikla iz zagrljaja boga i čovjeka ponekad skriva lice, tajno briše rijeku prolivenih suza, nadzemaljskom snagom darivana postaje treprava kao mladi listak, ali uvijek se, dotaknuta žudnjom i dobrotom jedne od muza, vraća u život kao pjesma, kao svjetlosna muzika, kao oživio kamen ili u blještavi kristal pretvorena suza.
I ova slika dokazuje da je drevni mit budio umijeće u mnogim dušama, da je ljubav ispričana u legendama, opisana, opjevana, klesana, oslikana ostavljala u srcima uvijek istu sliku legendarni zagrljaj Boga i čovjeka, materijaliziranje vječne svjetlosti spoznaje. U mom oku se, u trenutku doživljavanja ove slike, dogođa sinestezija, sjedinjavanje osjetila u doživljaj osjećajnosti. Budim vodičicu moje duše, čuvaricu mjesečeva sjaja, Artemidu usnulu na obzorju svijesti. Uranjam u trenutak nastajanja slike, teleportiram se u osjećanje osjećaja umjetnice kista i očima osjećam miris, nježnost i lakoću zagrljaja. Osluškujem tišinu trenutka, čujem simfoniju boja, ćutim miris cvjetova, dodiruje me lakoća i ljepota svitanja, u meni se rađa uzbuđenje i osjećam da oduvjek sudjelujem u toj ljubavnoj igri čovjeka i prorode.
Stari pjesmuljak ostavljam, davno obajvljen u izvornom obliku, jer i on je svjedočanstvo, kao i ova slika, da u životu stalna mjena jest, da tek kada sami u sebi sjedinimo davno naučenog sa novim osjećajem u zagrljaj trenutka, kada postanemo samokritični i spoznamo svoje pogreške, možemo pokušati klesati svoje unutarnje zdanje, iskriti kristale svijesti, vizualizirati drevne vizije, crtati svoje misaono- osjećajne slike i mjenjati svoje postojanje i svoj izričaj prilagođavati svojim uvijek novoisrastajućim spoznajama.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Sinestezija" str, 81.
Slike, Lorenzo Bernini, Josephine Wall.
http://velika-gala-predstava.blogspot.com/2007_07_04_archive.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen