Čovjek, to čuđenje u svijetu, taj mali svemir u beskraju i bezvremenu nebeskoga cvijeta, u njemu iskra sveta leži, duša njegova blješti u noći i vječnim snom zagrljena ka izvoru snova teži, osvijetljava pute da čovjek sretan osjeti sretnoga trenutka moći. Čovjek ta krijesnica mala u polju nebeskoga beskraja, rođen da fokus fokusnoga sjaja srcem sije, da mu duša u bezvremenu univerzuma nema kraja da ljepotom njenom svoje i tuđa srce grije. Kada je čovjek prestrašen sjajem lažnih dragulja, izgubljen u zbrajanju rubina, smaragada i safira, ne osjeća Kohinor u svojoj duši, ne osjeća kozmos svoga uma, svoju unutarnju snagu. Tada mu se tuga u misao došulja, poseže za biserima tuđeg oceana, skida kristalne suze sa tuđega neba i ne čuje šapat Kairosa koji ga poziva na njegovog života vagu. Duša je naša s dušom neba oduvijek zagrljena, dva svjetlosna prabića u sretnom trenutku postojanja uvijek u nama, nad nama i našim životom bdiju. Artemida, čuvarica mjesečeva hrama i Damjana jahačica dugina spektra sjedinjene u svjetlosno prabiće šaputavom svjetlosti mi pričaju bajku o ljudskom postojanju. Ljudska duša je čaroban cvijet, u njoj se krije svijet pun čudesnih boja, pun mirisnih misli i simfonije osjećanja osjećaja. Čas lepršava kao mjehurić iznjedren iz životne pjene, maštom očarana, u odajama tišine stvarana, zaogrnuta lakoćom drevnog zakona, iz vrtnje zlaćanog vretena iznjedrena, zauvijek utopljena u oceanu snova. Na svome trepravom putu, pamti sve doživljeno, zvjezdanim slovima zapisuje sve proživljeno, neke davne sanje skriva u podsvijesti, ali tako spretno da ih uvijek kad poželi može sresti. U tom čudesnom carsvu nebeskoga sjaja, u beskraju sebi samoj datih obečanja ona, carica trenutka dušu svoje duše nektarom zaljeva, svjesna da to osim nje ne može učiniti nitko, da njen perivoj mirisnih sjećanja, vrt pun kristalnih cvjetova, pun treperavih leptira tek ona sama može pretvoriti u kraljevstvo rajsko. U tom čarobnome zdanju satkanom od sanja, od drhtavih struna, ljudske duša nalikuje lepršavoj božanskoj ptici. U toj čaroliji boja, mirisa i zvuka, svaki udah rađa novi svijet, svijet u kojem ljudska duša s kozmičkom dušom sjedinjena rađa uvijek novi još ljepši osjećajni cvijet. Duša u čovjeku sniva kristalne snove, snove utkane u tkivo čežnji, žudnji svih srodnih duša koje lepršaju univerzumom, duša koje se druže sa suđenicama koje tkaju svileni veo vječne ljubavi. Osjećam, dakle postojim, uranjam u bumbak bezvremena i čujem drhtaj srca univerzuma. To mi sjećanja, ti tajnoviti stražari na vratima vremena daruju osmijehe kojima hranim nebesku pticu, koje mi onda o sreći pjeva i ostavlja trag svojih kristalnih stopala na pješčanom žalu uspomena u kojima se uvijek iznova ona i ja susrećemo. Osjećam pogled očiju boje sna koje me gledaju zrelošću njegova uma, daruju mi kristale naših dječijih snova i materijaliziraju kristalnu kuglu u kojoj se zrcali naš život. Na pješčanom žalu oceana snova još uvijek stoje "postojano kano klisurine" kule koje izgradismo vjerujući u ljubav. Danas znam da je to zvjezdani prah iz kojeg smo iznjedreni, da nam zvijezde pod kojima smo rođeni svojim umiranjem daruju bezvremenu svjetlost postojanja. U spiralnoj koljevci našeg postojanja iskre kristali naših novih snoviđenja i miluju naše duše prahom iznjedrenim iz Venerinog zlata. Ljubavni put naših ekliptika je neuništiv, sjedinjuje se u snu koji nikada nemože prestati, on jednostavno traje zagrljajem duše i materije, izranja u kristalnom zamku našeg vremena, prelama se na zrakama našeg unutarnjeg sunca i blješti bojama našeg biverzuma.
Slika, Josephine Wall
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://requiem-ljubavi.blogspot.com/2007/11/u-jaslicam-prostim.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen