Mlada žena je još uvijek nepokretno promatrala križ. Prisjetila se križa iz crkve svetog Damjana u Asiziju i začula riječi koje čuo i sveti Franjo. Ukroti bijes i tugu u sebi i drugima, ukroti podivljale vrance u sjećanjima, vrati mir i spokoj u ovu dolinu suza.
"Bilo mu je tek trideset i tri godine kada su ga odveli." začuh vjetar
"Koga?"
"Čovjeka u kojega je vjerovala."
"Koliko je bilo njoj kada je otišla iz grada?"
"Ona nema godina, a on je bio njena jedina ljubav" vjetar nastavi priču.
"Zar se nezna gdje su ga odveli?"
"Ne."
"Sigurno na onu zločudnu planinu na čijem vrhu se umire."
"Ne, tamo ga nema, nema ga niti u grobnicama, nema ga ni među mrtvima ni među živima."
"Jeli on uopće postojao?" upitah se zbunjena trenutkom.
"Možda je bio samo prekrasan san iz kojeg se žena ne želi probuditi." prepoznah sanjarev glas u vjetru.
"U koje vrijeme si me doveo?" nesigurno upitah vjetar
"U trenutak istine o rađanju ljubavi."
"Koji je to trenutak i čiji?"
"To je svaki svjesno spoznati trenutak, onaj u kojem se u mislima rodi ljepota i pređe u osjećaj koji ne prolazi."
"Njemu je bilo trideset i tri godine?"upitah
"Počela si osjećati istinu." šapnu mi vjetar "Jedino njena istinska ljubav ga može vratiti."
"Znači mi dva tisućljeća nismo uspjeli vratiti ljubav koja je kao poklon neba sišla među nas i od neba nam ponovo oduzeta." pomislih uznemireno.
"Ovaj križ je njeno zadnje raspelo. S njega se k nebu diže magloviti oblak ljudske nesposobnosti da osjeti njenu snagu." glas vjetra nadjača moje misli.
Na horizontu zasja veliko svjetlo. To me anđeo ljubavi još jednom poziva na bjeg iz nametnutog mi vremena. Mlada žena, krštena imenom Damjana, je pružila ruke i nestala u tragu zvjezdane prašine. Buket bijelih ruža pun svjetlucavih dragulja njenog osjećaja je ostao pod križem.
"Ovaj grad je bio posljednji neostvareni bastion spoznaje. Onda smo trebali krenuti na barikade, trebali smo se uzdignuti iznad laži kojom su nas hranili." sjetih se one jeseni kada smo samo tugovali i nismo učinili ništa. Sjetih se vremena kada smo nemoćni iza zrcala svijesti igrali imaginarnu partiju šaha u kojoj nije bilo gubitnika ni pobjednika.
U dalekoj zemlji, u snovima davnim, uđoh u čaroliju svijesti. Na velikom kristalnom stolu, trpezi od svjetla i sjene, čudesne staklene figure stoje i čekaju da počnu igrati igru zemaljskoga svijeta. Obukoh ih u odore iz vremena francuskoga kralja u odore drevnih mušketira. Sve one tako poredane stoje, smiješe mi se crno bijela bića kojima dodirom srca udahnula sam dušu punu hrabrosti, ljubavi i mira. Svi za jednoga, jedan za sve, pijun do pijuna, crno bijela vojska, branioci snova, straža ideala što kriju se u tajnovitoj kuli, u hrabrosti vitezova tog crno bijelog stola, u kraljevima i kraljicama ova čudesne igre svijetla i sjene. Promatram igru punu znanja, ljubavi i vjerovanja, igru punu strasti, žudnje, igru te kraljevske garde koja o pobjedi sanja.
Tu iza zrcala svijesti ne postoji ruka koja mjenja pijunima mjesta, ne postoji sukob lažnih ideala, tu vjekuje ljubav koja pokreće ta mala bića i upućuje ih da iz uvjerenja iz povjerenja, iz samoopredjeljenja brane svaki svoga kralja. Tek treperavo svijetlo koje se igra sa sjenom, dokazuje da je ratova, borbi, mačevanja uvijek bilo, da se ta vječita igra svjetlosti i tmine zauvjek ponavlja, da je uvijek bilo pobjednika i onih koji gubiše bitke. Gledam srcem tu, dušom zamišljenu, čudesnu predstavu na pozornici svijeta, osluškujem i čujem šta govore te hrabre duše, čujem uskovitlane misli snivanih legendarnih bića:
"Ova partija šaha traje već stoljećima, uvijek ista samo druga lica, opisana, opjevana, oslikana, skrivena u čudesne dječije bajke, legende o kraljevima i kraljicama, u mitove o bogovima i boginjama, utkana u Alicin svijet iz zrcala, zatvorena u stihovima ogorčenih i nesretnih duša, na koncu iznjedrena u mnogim dušama koje snivaju još nedosanjani san o ljubavi i konačnoj slobodi čovjekova srca, sjedinjenju svih srodnih srca. Jedan za sve svi za jednoga, mi koračamo iza kralja, branimo svoju čast, braneći njegov dobar glas."
"Tko je bila ova mlada žena?"upitah se vraćajući se u stvarnost.
"Boginja svitanja, bijela golubica i utjelovljena ljubav"
"Što to znači?"
"Spustila se sa izvora kao čudesnost početka, otvorila je još jednom vrata neba prosula kristalne suze da prostor oživi, da se san vrati u ravnicu."
"Ovaj grad će biti spomenik snu koji smo vjerujući u filozofiju pojedinca sanjali. Na ovom raspelu, nevidljiv, ali uvijek prisutan je umro Čovjek i kralj koji nas je hranio mislima o savršenstvu postojanja." sjetih se poezije koja se kao sunčani trag probijala kroz maglu istina koje su postajale stvarnost naših nedovršenih života.
"Onaj na kojeg misliš nije umro u ovoj dolini." reče mi vjetar promjenjena glasa.
"Umro je i zbog nje."
"Njemu je bilo više godina."
"Samo prividno, on je sa trideset i tri počeo umirati za san."
"Iako su njegovi etički zanosi bili slični herojskim zanosima, njegovu boginju nećeš naći u mitovima, ona je ljepotica jutra, bijela golubica koja je sletjela na dlan prvoga kralja, rođena u srcima davnog plemena koje se, prolazeći sedmera vrata, spustilo na zaljev Mediterana."
"Kada umre čovjek gubi se harmonija u univerzumu, uzburkaju se sitne niti njegove energije i naše misli postaju čežnja za uspostavljanjem nove ravnoteže."
"Ali samo kada umre Čovjek."
"Umro je sanjar koji nam je nudio san o ljepoti postojanja."
Ponovo se sjetih trenutaka kada nas je sanjar pozivao u kristalni zamak vječne ljubavi.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://requiem-ljubavi.blogspot.com/2007/11/bijela-golubica.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen