Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u gradu sanjajućih knjiga.

Kozmička energija, tajnoviti zakoni bezvremena, zvjezdana poezija beskrajnosti, vječno sanjane utopije, nedohvatnost istine osvjetljava put kojim koračam tražeći izvor te čudesne sile koja drži cijeli univerzum u kristalnoj kugli svevremena. Što je svjesnost? Morala sam je nekako nazvati, darovati je miris, okus, zvuk, darovati joj oblik s kojim mogu komunicirati. Artemida, boginja lova i čuvarica mjesečeva hrama, je postala jahačica vranca moga unutarnjeg neba, moja svjest i moja spoznaja koja me u besanim noćima odnosi u vrijeme prije vremena. Vodi me herojskim zanosima drevnih mudraca, unosi me u spiralnu dinamiku zlatnog vretena i daruje mi kristaliće vječnosti.
"Ljubav, ta prelijepa boginja naših snova, je u onom davnom vremenu kada su bogovi hodali zemljom, doista bila slobodna i širila svoju moć, pružala svoje ruke, uvlačila se u srca, pretvarala krv u šampanjac, budila leptiriće u trbuhu, sijala sjemenje iz kojih je izrastao naljepši cvijet univerzuma, čovjek." prisjećam se jednog davnog lutanja gradom sanjajućih knjiga.
"Eros u svom biću nije bog, ali ni smrtno biće. On je nešto između smrtnog i besmrtnog, konačnog i beskonačnog. Njegova sudbina vezana je za njegovo porijeklo. Kao sin Pora, viška i izobilja i Pepeije, oskudice koja čezne za izobiljem, on je čas bogat i lijep, čas ubog, čas cvijeta, čas vene. Njegova priroda je izraz žudnje koja počinje u sferi čulnog i uspinje se preko duševnog do najvišeg, umnog saznanja." govori mi u snu Platon.
"Što je ljubav?" pitam Artemidu koja mi se kao predivna vizija ljubavi ukazuje u snu.
"Ljubiti znači stvarati nezaboravne misli, znači te misli pretvarati u govore koji postaju svjedocima trenutka u kojem su izgovoreni." čujem Sokrata koji govori glasom Diotime.
Stojim na obroncima sna i jave, podižem pogled k nebu i vičem.
"Dođi, pripitomi me, ti koja si pomirila nebo i zemlju, ti strasti nebeskih muza, kaosu vremena i ljepoto mog sna." osjetih misao u sebi koja se pretvarala u bezbroj pitanja.
Tko je ljubav?
Kada i kako se rodila ljubav?
Je li  to uistinu bilo duplo biće koje se jednoga dana raspuklo i postalo dvije osobnosti, jesu li to anima i animus ili je to samo vječna težnja ka sjedinjenju suprotnosti?
Kako mogu osjetiti drugu polovicu sebe same, kako spoznati svoju istinu u drugome, kako osjetiti djelovanje kozmičke energije, kako prepoznati ljubav u košmaru osjećaja koji se u meni rađaju?
Da bih si uistinu odgovorila na bujicu tih pitanja moram u sebi prepoznati onu misao koja će me odvesti do najvišeg stupnja ljudskog saznanja.

Artemida u meni postaje misaono- osjećajno osjećanje moći sadašnjeg trenutka. Osjetih da je moram slijediti ona će postati snaga mog etičkog uzdizanja ka pravom životu, energija iz koje će izrastati osjećaj koji ću onda nazvati Ljubav. Ulazim u misaoni labirint i ponovo spoznajem neorganiziranost moje svijesti, zbrku pročitanih tekstova, nabacane ljubavne pjesme, posloženi jeftini ljubavni romani sa sretnim završetkom, balade o nesretnim ljubavima i priče o ljubavima koje su bile uzroci ubistava i ratova.
Što je uistinu ljubav?
Je li ona je najviši smisao čežnje koji se uzdiže iznad horizonta plemenitog djelovanja i ostvaruje u neposrednom doživljaju praljepote?
"Ljubav je čežnja za cjelovitim ispunjenjem osobnosti i konačnim sjedinjenjem sa višim božanskim bićem, ona je rođenje ljepote, a njen cilj je spoznaja sebe samoga, otkrivanje univerzuma uma, prepoznavanje svoje duše i zrcaljenje jedne druge duše u mojoj svijesti." čujem titraje kristalnog vretena u dubini svijesti, misao koja se uzdiže iznad kaosa probuđenih osjećaja.
"Zasvjetli u mom zlatnom rezu, budi moja zlatna spirala na čijoj ću zadnjoj točki spoznati oči božje u sebi. Budi oluja cvijetova iz koje ću udahnuti život i uistinu osjetiti anđela ljubavi u sebi, spoznati istinu i san." moja misao postaje oluja stoljetnog sna.
Na granici između jučer i sutra, između života i smrti, konačnosti i beskraja osjećam trenutak u kojem sam srela najsnenije oči moga postojanja. Ljubiti ljubav, osjetiti je u sretnom pogledu koji se ne zaboravlja, u misli koja će me uvesti u onaj imaginarni dio postojanja iz kojeg ću crpiti svoju stvarnost i sanjati ljepotu života.
Napustih početke filozofije i sada ulazim u čudesan svijet herojskih zanosa. Tu udišem ljepotu i rađam san. Svjetlo koje me dodiruje oblikuje moju predstavu. Postajem osjećaj o ljubavi koja je nedodirljiva i neopisiva, ona je ljepota koja se u meni rađa i iz mene izlazi kao u misao pretvoreni osjećaj. Ona je onaj otok prividnog mira iz kojeg izrasta duša materije.  Zatvorih oči da osjetim taj otok u sebi, da dođem na njega, da otkrijem na njemu izvor sna da bih mogla budna sanjati. Ljubav tada izrasta iz mog prostor- vremena i postaje svjetlosna dimenzija, moja peta protega.
Priča o Ljubavi koju sam slušala na rubu svjesti mi otvori još jedno okno spoznaje. Sve u što sam do sada samo vjerovala i sve ono što sam godinama učila se stopi u znamenje koje zasja u mom utjelovljenom umu. Iz njegove najdublje točke, zasja novo svijetlo. Osjetih kako se simetrija moga tijela, njegova desna i lijeva strana lome i sljubljuju u novu cjelinu. Tijelo više nije niti prostor niti vrijeme nego, iz njihovog sjedinjenja u točki mog prividnog mira, proizašlo osjećanje jednog novog osjećaja. Moje misli, slične velikom valovitom oceanu sna, izbaciše na obalu svijesti pjenu sreće, ljubav. Kao da sam iznenada ušla u čudesni svijet umijeća umjetnosti, predamnom se ukaza zrcaljenje ljepote umjetničkih dijela koja desetljećima crtaju ljuabv u svim njenim oblicima.

Snivam san o plesu delfina i morskoga vala

vidim školjku i pjenu tek rođene zvijezde

osluškujem i zvukom pješćanog žala

pjev slavuja, cvrkut ševe u duši se gnijezde

ljubav je duši simfoniju snova darovala.

Zaprega snova dušom svijeta jezdi

tu kočiju snenu ljubav smiješkom prati

srce moje nosi tvoga srca zvijezdi,

a sreća se ljepotom tvoga glasa zlati.

Sniva duša svijeta u carstvu visine, sniva da se život iz sunca suncem rađa dok ljubav simfoniju duše sklada. Sjenka duše moje bježeći od prevara i krađa u toplini tvoje blizine ljubi sjenku duše tvoje, u kočiji snenoj u kojoj samo ljubav vlada.

Treperi simfonija zvijezdanim kotačem,

slap iskrećih boja, žubor noćnog neba,

tek nazire se tuga koja dušu vreba,

taj gordijski čvor režem tajnim mačem

osluškujem ljepotu koju srce treba,

u kristale života kapljice sreće pretačem.

U pijanstvu ludom razigrane duše,

sjenka njena titrajućom pučinom pleše

uranjam u dubinu te nebeske vode,

Atlantida blješti u beskraju slobode,

oživjela utopija, sjete prošlosti se ruše,

a tonovi simfonije bol u duši guše.

Koračam stazama gdje ljubav vjekuje,

osjećam svijet u kojem ljubav caruje,

živim lakoću koju ljubav daruje,

a u dubini duše srce sretno miruje

osluškujući zvuke te čudesne simfonije.

Slike, Yacek Jerka, Josephine Wall, Vladimir Kush

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja-dinaja.blogspot.com/2008/02/o-ljubavi.html