Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u zovu djevojčice iz bajke.

 

Per aspera ad astra, poručuje nam Seneka u svojoj tragediji "Podivljali Heraklo". Kada čovjek dozvoli emocijama da pobjesne olujom nutrine tada se gase zvijezde na nutarnjem nebu i tada staze kojima kroči postaju tamni puti pomućene svjesti. Čovjek se tada izgubi u prašumi punoj tajanstvenih zvukova noći, njegove duševne noći, noći u kojoj svaka sjenka postaje urlajuća utvara koja budi usnulog Kerbera na vratima srca. Nesretan čovjek je ubica samoga sebe, jer nesretan čovjek osjeća mnogu izgovorenu ili napisanu riječ kao ubod noža u njegovu svijest, osjeća kao vjenac satkan od trnja stavljen na njegovu neosjećajnu dušu. Nesretan čovjek ne zna uzrok svome bolu, svome bjesu, svome strahu, svojoj mržnji, svojoj zloći jer ne osjeća sebe. On je vječni tragač  nepoznatim stazama tuđeg zvjezdanog neba. Tada je životna škola uistinu puna trnja, puna zrnja, puna maglovitih boja u kojima ne čuje simfoniju srca nego bubnjeve navidljivog vrača koji ga uvlači sve dublje i dublje u prašumu njegovih spletki. U nesretnom čovjeku ipak spava ono maleno nedužno dijete koje se prisjeća bajki. Dijete u nesretnom čovjeku se budi glasom vječne pratilice tajnovitog Petra Pana, u njenoj poruci čuje svoju vječno napadajuću, sumnjičavu dušu, u razgovoru orla i ratnika prepozna svoje misli, svoje pjesme, svoj stih i onda šapne djetinjim glasom, hvala ti draga, hvala na spoznaji, hvala što si prosula svjetlost kojom mogu pronaći modus vivendi i izaći iz tmine nepostojanja. Tada čovjek u sebi otvori kapije samosvijesti i samokritike, sjeda na nebeskog vranca i njegov put postaje zvjezdana staza kojom sretan, miran, zadovoljan jaše, staza satkana od Venerinog zlata i sretan čovjek jezdi sunčanom stranom ulice života. Čovjek je dar neba ovozemaljskom svijetu, on je za sreću, ljubav i suživot stvoren, sretan čovjek kao ptica umire pjevajući, umire na bodljici svoje ruže koju je cijeli život njegovao, mazio i pazio, darivao drugima, sretan čovjek u svom srcu skuplja sjemenke ljepote, kojima svoju i tuđe duše hrani, sretan čovjek nikada u duši ne pada na koljena i ne dozvoljava ljutnji, bjesu, mržnji i žudnji za osvetom da ga na mračne puteve odnosi. U sretnom čovjeku svjesnost svjetlošću tminu ljubi, šapuće duši jecajem tišine svaki puta kada griješi, zaustvlja zavist, ne dozvoljava mu da krene tamnim putevima vječne sumnje, zaustavlja njegovu misao kojom želi osuđivati, presuđivati, suditi i pretvara je osjećanje osjećaja u svom malom univerzumu. Sretan čovjek tada oprašta sebi jer zna da jedino sebi može i mora oprostiti jer osjeća da se u njemu krije trn koji se kao oštrica noža zabada u srce koje onda prosikće bjesom. Sretan čovjek ne korača trnovitim putem ka zvjezdama, on lebdi na svilenkastim krilima svog svjetlosnog prabića, on u oluji svoga neba bodljike pretvara u nježne mirišljave latice cvijeća ljubavi.

http://umijece-vremena.blogspot.com/