"Prostor i vrijeme su osnovne strukture svemira, ali one spadaju u najtajnovitije pojmove kojima se služimo. Znanost se razvija vrtoglavom brzinom i pobija sve ono što smo iskustvom spoznavali i prihvaćali kao stvarnost." pasus iz zadnje pročitane knjige se pretvori u misao koju vidjeh kao što sam nekada gledala zalaz sunca. To je materija univerzuma, ovo je zborno mjesto na kojem se ujedinjuju misli.
"Je li prostor nešto što uistinu postoji?" moja misao pređe u pitanje kojim smo se zabavljali pri našim intelektualnim treninzima.
"Znanost tvrdi da apsolutnog prostora nema." moj odgovor je pjesnika uvijek zabavljao, pa je postavljo üaljivo pitanje.
"Što smo mi onda toliko skupo platili kupnjom stana?"
"Iluziju koju smo sami svojim postojanje satkali. U ovoj praznini među zidovima koju nazivamo dnevna soba struji i vibrira energija naših misli i misli onih koji su je gradili."
Misao se uistinu pretvori u viziju, pojavila se slika sobe iz koje smo krenuli u ovaj san i odjednom vidjeh sve detalje koje smo godinama skupljali i slagali u sliku našeg života. Pred nama se u našim mislima otvori prostor koji nije bio dodirljiv, ali je bio naš.
"Zar smo zaista promjenuli tok vremena?" njegova misao zaigra pred mojom svjesti.
"Ne, zaledili smo rijeku kojom je ono u nama proticalo. Čini mi se da nismo izašli iz trenutka nego da stvarno trajemo u njemu."
Misaona slika našeg doma polako izblijedi i mi se ponovo nađosmo na pozornici plesne škole nepoznatih struna koje su oblikovale figure iz brevijara naše mladosti.
Sjetih se ponovo stvarnosti iz koje smo nastali. Jedna za drugom misao zatvaraše krugove kroz koje je naša kugla plovila.
"Ovdje nema gravitacije."
"Ovdje vlada samo jedna sila."
Uplovismo u deveti krug nošeni energijom misli koje su nas okruživale. More geometriko, misaona zgrada u kojoj se zaustavismo zasja nečim nepoznatim.
"Ovo nije ona dobro poznata svjetlost na čijim tracima smo prije putovali."
"To je ono što smo mi u našem neznanju nazivali tamom."
"Živjeli smo u svijetu koji je bio osuđen na spoznaju mraka, jer nikada nije spoznao istinu početka."
"Kao da smo pronašli našu stranu svijeta."
"Ovdje nema sunca čijem smo se zalazu uvijek veselili."
Izgledalo mi je kao da misli oko nas trepere onim što smo mi nazivali sreća.
"Ove misli nemaju godina." zaključi pjesnik moju misao dok je nekoliko titrajućih struna dodirivalo kuglu našeg postojanja.
"Što li se krije u ovom nepoznatom zdanju?" osjetih znatiželju u misli koja nas je nevideći nas promatrala
"To je ono što mi nazivamo neznanje."
"Zalutala sam jednom na svojim dugim putovanjima u drugom univerzumu. Tamo na kraju tunela sam ušla u ovakovu tvorevinu i osjetila druge misli. One su ovo nazivale harmonijom." šapnu nepoznata misao.
"Onda je neznanje harmonija."
"Oni tamo nezanaju da žive u neznanju, oni teže mudrosti i služe se različitim metodama da bi je dotaknuli." misao me prisjetila na svijet iz kojeg smo krenuli na ovo svjetlosno putovanje bezvremenom.
I misli oko nas zaplesaše u novom ritmu, a kugla našeg postojanja krenu u dubinu tajnom obavijenog svijeta.
"Moramo se osloboditi kristalne kugle da bi se naše misli spojile s ritmom koji nas pokreće."pomisli pjesnik. "Bojim se ovog nepoznatog svijeta."
"Strah od nepoznatog je jedina energija koja nas je tamo uništavala."
"Na našim dugim putovanjima vremenom smo uvijek tražili izvor i uvijek nam se nakraju puta činilo da smo ga otkrili. Tada je sve bilo poznato i prisno, tada se nikada nisam bojala. Što je ovo što me sada uznemirava?"
"Izgleda mi da smo ipak izašli iz trenutka i ušli u za nas tada nedohvatljivu vječnost."
"Znači li to da smo umrli?"
"Ne, mi smo se, samo, uzdigli iznad spoznatljive svakodnevice."
"U kojem vremenu smo napustili stvarnost?"
"Bila je Badnja večer, noć rađanja ljubavi." njegova misao postade vidljiva.
Bilo je to u zadnjem desetljeću prošlog milenija. Sjedili smo u dnevnoj sobi i palili svijeće za svetu noć i umrle. Televizor je u isto vrijeme pokazivao rođenje djetešca na slamici i slike ubijanja na Balkanu. Kao nekada davno junak iz Welsovog romana mi smo sjeli u vremensku mašinu i krenuli u ovaj svijet koji pisac u svom vremenu nije mogao otkriti. Njega je zanimala budućnost iz koje smo se mi na našem nekadašnjem putovanju vratili. Nas je zanimao početak i istina zbog koje našom planetom još uvijek tutnje ratovi.
"Misliš li da smo ovaj put zaista napustili vrijeme?"
"Ušli smo u ono što smo učili da je Kronos. Oko nas su zemlja i nebo sjedinjeni u energiju koju smo mi nazivali ljubav."
Priča iz davno napisane virtualne zbirke bajki "Umijeće vremena" u kojima opisah potragu za izvorom iz kojeg ističe energija ljubavi.
Slika, Josephine Wall
http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/pozornica-trenutka-to-je-tamna-materija.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen