Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u okrilju čuvarice snova.

Od kojeg tkiva su satkani naši snovi? Čija ruka slika te čudesne slike koje blješte i izranjaju iz podsvijeti u naše usnulo biće? Iz čijeg zagrljaja se rađa kristalno jasna predstava u kojoj usnuli sudjelujemo? Je li san uistinu jedna mala smrt u kojoj osjećamo našu besmrtnu dušu? Kratki zastoj u protoku svjesnosti? Bezvremenost u kojoj osjećamo da je podsvijest uvijek živa i uvijek prisutna u nama, podsvijest, ta tajnovita kristalna palača u kojoj se rađaju dragulji naših duševnih stanja, Shambala u kojoj su zapisani tajnoviti kozmički zakoni, grad sanjućih knjiga iz kojeg nam u noćnoj tišini šaptava svjetlost našeg prabića priča lijepe priče?

Koračam kristalima sna, i čekam svitanje dana, na ovoj hridi daljine, na obali mora koje ljubi nebo i slavi rađanje ljepote. Noć i dan sjedinjeni u martovskoj magli, kao prerano dolutala lastavica savih gnijezdo u tvom oku i sakrih se u njedra djetinjstva, u vrijeme kada su se boginje još spuštale na zemlju i pored mog uzglavlja ostavljale trag ljubavi. Boginjo sveta baci svoj zlatni odsjaj u moju dušu, pomiluj svojim tragom moje srce, u tvojim snovima me umotaj u svoju ljubav, da budem cvijet na tvojim prsima, biser s tvojih usana, luk kojim širiš ljubav u noćima kao što je ova. Čuvarice mjesečeva hrama, istino drevnih snoviđenja, renesanso ljubavi, ti Artemido sjajna postani vječna straža, svjetionik na hridi oceana kojim jedri naša životna lađa. Osluškivali smo muziku oblaka koji dolaze s juga, trag zime u odlasku i proljeća u dolasku, jedini put u koji vjerujemo da nas ne proguta daljina. Dan nestaje na zapadnom nebu, ljubav oblači purpurnu haljinu, krasi kosu biserima s usana jer bilo bi teško živjeti bez utjehe, tugu i sreću povjeravati samo mjesečevim mjenama, čekati seobu ptica kao znak rađanja i umiranja. Ljubav se rađala tiho, zagrljajem duše i materije, kristalnim nitima svjesti, melodijom sunčeve svjetlosti koja je nježno budila pupljke u zemaljskom vrtu, tišinom mirisa koji su opijali srca i pozivali ih na pješćani žal da otvaraju školjke iz kojih će nicati biserni cvjetovi. Ljubav sjedinjena u srcima procvijeta ljepotom sutona, udahnu miris noći i milovana mjesečinom, slavljena sonatom morskih orgulja, zaiskri u očima boje sna i postade istina, pečat sreće, tih i neizbrisiv znak vječne ljepote. Artemida, čuvarica mjesečeva hrama ogrnuta plaštem bezvremena bdije nad našim snovima i ne dozvoljava životnim olujama da nam slomiju jarbole i uvijek nas uvede u mirnu luku istinskog postojanja.

Slike, Gilbert Williams.

http://dinaja-dinaja.blogspot.com/
http://umijece-vremena.blogspot.com/