Misaonim ulaskom u kristalni zamak svjesnosti, u čudesni svijet postojanja osjećamo zagrljaj duše i materije, spoznajemo snagu kozmičke energije s kojom smo vrtlogom nebeskog vretena sjedinjeni. Pred našim unutarnjim očima se ukažu zrcala iz kojih nam se smiješi prošlost. Zatvorih oči i u zrcalnim neuronima se pojavi slika čovjeka obučenog u bijelu lanenu odoru sa citrom u ruci. Njegova muzika je drugačija od one koju sam do sada slušala. Oko njega sjede mladi ljudi isto omotani lanenim togama. Odjednom shvatih da ne čujem nego osjećam tonove. Neka nova spoznaja budi misli u meni. Pred očima mi zaigraše nove boje, svaki ton njihova nova nijansa. Misli nam se poćeše spajati u doživljaj trenutka. Sjetih se satova iz filozofije, sjetih se trga cvijeća i našeg davnog lutanja vremenom.
Kako je Pitagora znao ovo što mi danas osjećamo?
Njegova tvrdnja da se vrijeme vraća uvijek na početak, da krug, harmonija našeg stvarnog postojanja nikad ne prestaje, mi tek u ovom trenu, postaje jasna.
Zašto je odabrao Apolonov hram za sastajalište?
Možda zbog Muza koje su se tu sastajale?
Možda zbog toga što je to mjesto na kojem su spojene energije univerzuma, sunca, mjeseca, zemlje i vode pa tu nastade proročište?
Možda zbog Pitije koja je tu svoje astralno tijelo prala na Kastalskom izvoru i oslobađajući nove treptaje energije dobijala snagu proricanja ili samo zbog vjerovanja da se tu nalazi pupak svijeta?
Po mitu iz davne antike tu je bio i ulaz u Had, granica između tame i svijetla, tu, jedan pored drugoga rastu lovor, znak sunca i jasnoće misli i bunika, znak tame i ludila duha. To je mjesto gdje se smjenjuju energije Apolona i Dionizija, mjesto gdje se one spajaju u simfoniju stvarnog postojanja. Pitagora je na tom mjestu otkrio božje oči, vjerovao je da tu završava i da iz njega počinje spiralna dinamika, simfonija našeg stvarnog postojanja. On nas navodi da osjećamo muziku nebeskih sfera, da vidimo planete koje svojim pokretima stvaraju simfoniju univerzuma koju mi ne čujemo jer smo s njom rođeni i nemožemo razlikovati tišinu od najfinijh tonova niti naše svjesne spoznaje.
Svjetlosna muzika je zatvorila prostor- vrijeme u dimenziju neprolaznosti. Doživjeh trenutak u kojem je bila skupljena sva ljudska spoznaja. Sjedinjena sa tonovima Pitagorinih planetarnih sfera odjednom svojim unutarnjim očima vidjeh najfinije niti naših misli. To je bio razgovor bez razgovora, ali sjedinjene misli su bile poezija koja nas je vraćala na početak u trenutak sjedinjenja svjetla i tame. Zatvorih oči i vidjeh Pitagorine misli u beskrajnoj harmoniji boja.
Sjedit ćemo opet jednoga dana ovako okupljeni i slušati muziku neba i nećemo znati da su tisućljeća prošla, ali biti ćemo mi i znat ćemo da smo to mi . Putovati ćemo ponovo Levantom, da bi stigli do Egipta i Babilona, zaustaviti se u Italiji i ponovo vratiti podno Parnasa do Apolonovog svetišta. Kristalno jasna voda sa kastalskog izvora će nam isprati sve sumnje i sva nepovjerenja nagomilana dugim putovanjem. Tu će nas opet dotaknuti muze i ljepota apolonsko- dionizijskog osjećaja. Muzika koju ćemo osjećati dušom i vidjeti očima će nas nositi vremenom i uvijek vraćati na početak u carstvo brojeva iz kojih proizlazi sva naša spoznaja i harmonija našeg postojanja. Upoznavat ćemo različite svjetove i spoznati da su oni samo preobražena energija naše svjesti. Beskonačnost ostaje skrivena u konačnosti naših tijela. Vječnost nosimo u svojim mislima, nju osjećamo trenutkom svjesne spoznaje, ona je život naš svagdašnji.
Oko nas se uskovitlala energija, osjetih zagrljaj onoga što sam nekad davno nazivala nebo. Devet krugova, devet muza koje stvaraju i brane ljepotu, samo devet brojeva koji prelaze u beskonačnost spoznaje, devet dobrih svjetova do vječnosti. To su brojevi koji žive, stvaraju sklad univerzuma, skladaju odu istinskom životu. Kristalne niti spoznaje oblikuju krugove, Artemida lebdi srebrenkastim sjajem i odnosi me u vječnost. Tu začuh Danteove misli u razgovoru sa Pitagorom. Telepatska svjesnost dvojice velikana ljudskog sna otvori vrata raja. U tom trenu se izgubi trodimenzionalna spoznaja, osjetih širinu beskraja pređoh u san o samoj sebi. Pitagorina magična zvijezda, zasja pred mojim unutarnjim očima. Zlaćana spirala svojim titrajima pretvori tu jednu u tisuće titrajućih zvijezdica. Ovdje podno Parnasa, u pupku svijeta, u očima božjim, u kristalima svjesnosti spoznah snagu Pitagorinih misli i oči neba uistinu zasviraše nejsuptilniju simfoniju sna. Oči neba, blješteća kristalna nit vječnog zagrljaja duše i materije, zlaćana spirala svjesne spoznaje me poveza sa kozmičkim zakonima i posta nit vječnosti u beskonačnosti postojanja. U tom treptaju oka osjetih istinu nastajanja. U nama se grle mudrost i znanost, legende i mitovi, eoni prohujalog vremena su naša stvarnost, naš sretan trenutak spoznaje.
U nama su sjedinjeni Mojsijev pastirski štap, tajanstveni osmijeh Leonardove "Mona Lise" i Dalijeva "Posljednja večera". Snaga božjeg zakona, geometrija božanske iskre, zlatni rez ujedinjuje naše postojanje s našim mislima, provodi nas kroz neprohodne prašume neznanja, otvara uvijek nove puteve kroz oceane traženja, pomaže nam u trenucima sumnje i slutnje, objašnjava nam značenje Kristovih riječi na posljednjoj večeri, oblikuje spiralu od svih devet krugova kojima putujemo vremenom, vraća nas na početak kojeg nema i nosi prema kraju beskraja, u beskonačnost koju je jedino moguće spoznati u konačnosti naših tijela.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje, "zlatni rez" str, 33.
poglavlje "Pledoaje našem emocionalnom umu" str, 73.
poglavlje "Misaone slike" str, 103.
Slike, Gilbert Williams, Sandro Botticelli, Salvatore Dali.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=7629
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen