U himni boginjama svjetla i plodnosti, Junona, Hera, Vesta spoznajem tajnu tajne koja me uvodi u čudesno carstvo bez granica. To je kristalna kugla u kojoj je jedini zakon harmonija i tu osjećam vatru začeća, dvojnost koja me oslobađa od prvog grijeha i ja vidim eksploziju boja kojima spoznajem evoluciju vremena i jednoga dana kada spoznam sva njena tajanstva možda ću moći, ako poželim, na njenim valovima i izaći iz njega ili u sebi svjesno usmjeriti njegov tok. Tu je, na početcima prije početka, u plavkastom tračku istine, prvim osmjehom neba počeo nicati najljepši cvijet univerzuma Ljubav.
Eros otkri tajnu suprotnosti koje ujedinjenjem rađaju ljepotu, nevidljiva Fortunina ruka, ruka boginje čuda i sudbine, povede svjetlost na beskonačno putovanje vremenom, izvede ju iz tamnog bezdana nečijeg davnog sna i ona, svijetlost, žena među božicama, božica među ženama postade ljubav, misao, snaga, vjernost samome sebi, hrana života. I možemo je nazvati raznim imenima, posvetiti raznim božanstvima jer ona počiva u svima i svemu. Kao da nema početka ni kraja, krenuvši od tamo, gdje je još uvijek, ona je uvijek i tu. Ona je, aktus purus, vječna i neuništiva, vidljiva i nevidljiva, stvoriteljica i braniteljica mog prostora i vremena, mene same u beskraju univerzuma. Postajem vjernost, osjećaj o ljubavi koja je nedodirljiva i neopisiva, ona je ljepota koja se u meni rađa i iz mene izlazi kao u misao pretvorena emocija.
Jedino Ljubav može pobijediti prokletstva, ona može ušutkati zvukove tuđinskih demona koji vrebaju na nas u trenutcima samoće, jedino ona ne dozvoljava da samoća postane osamljenost u kojoj Rusalkina ili Posejdonova djeca, danas oživjela u poenik ljudskim nakazama mogu ovladati našim osjetilima i povući nas u bezdan oceana neznanja.
"Čovječe spoznaj sebe samoga" Pitijina misao je istina, čovječe voli sebe samoga je istina koja nas još uvijek spašava od prokletstava tuđeg neznanja.
Vjernost prema samome sebi se krije u znanju o samome sebi, krije se snazi bdijenja duhovne vodičice, Artemide, Damjane, u mirisu tamjana i mirte, u simfoniji duginih boja, u iskri bezvremena, u vječnoj vatri koju nosimo u sebi.
Tekst iznjedren iz utopije "Umijeće vremena". To je bilo ono davno vrijeme u kojem sam učila osjećati osjećanje osjećaja u univerzumu uma, kada sam lutala tim malim beskrajem i osjećala bezvremenost, titraje energije svevremena i naučila voljeti samu sebe da bih ljubav mogla darivati prijateljima i pacijentima koji su još uvijek tražili izvor. Za ovaj tekst u proširenom obliku koji nazivam "Slavlje osjetila" dobih prvi puta nagradu za temu mjeseca na portalu Magicus. To je bila knjiga Slavomira Miljevića "Magični zakoni realnosti". Predivna knjiga koju još uvijek dočitavam i još uvijek iz "kradem vatru bogovima" i iz vrtloga nebeskog vretena, iz treptaja kozmičke energije tkam energiju ljubavi.
Slika, Josephine Wall
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=10816
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen