Stojim pod suncem i mislim prostor, naslućujem sebe u njemu i on se sljubljuje s mojim mislima, postaje titrajuća energija, prostor koji istovremeno jest i nije. On je vjetar u mojoj kosi, toplina na mojoj koži, svjetlo u mojim očima, simfonija boja univerzuma u mojim ušima. Ja i prostor oblikujemo cjelinu, u kojoj se isprepilće sklad njegovih oblika sa skladom mojih pokreta. Osjećam dinamiku pokreta ritmom titraja energije iz koje, obasjan suncem, nastaje kristal, znak izjednačenja materije i energije. U toj blještavoj rešetki na čijim čvorovima se taloži, u materiju prebražena energija, prepoznajem obrise tijela, osjećam u sebi ujedinjenje postojanosti i dinamike, nepromjenjivosti i promjenivosti, misli i pokreta. Pod sjajem sunčeve svjetlosti, iz poezije mojih misli i ljepote sna, moje tijelo izrasta u pentagram, idealno Platonovo geometrijsko tijelo zatvoreno u prozračnu kuglu. Moje trodimenzionalno tijelo se u svojoj kinesferi pokreće i postaje multidimenzionalna čestica univerzuma. Ona titra valovima misli koje mi šapću glasom istine:
"Pronađi u sebi točku iz koje sve kreće i spoznaj da je to krajnja točka zlatnog reza, oči božje, atom tvoje svjesne spoznaje, Aleph, aktus purus, polazna točka i pokretač evolucije. Ona je u tebi, u meni, u nama. Ona nije samo obilježje savršenosti građe ljudskog tijela. Ona je središte tvog, mog, našeg utjelovljenog uma. Tek kada ju spoznaš, pokret postaje poezija tvog misaonog "Ja", poezija kojoj emocionalno "Ja" dodaje osjećaj za pokret, koja širi granice čistog razuma, postaje dio tvog bića, nastaje, djeluje i traje u tebi kao tvoja životna energija. Poezija pokreta je sloboda i budućnost tijela smišljena tvojim mislima, ostvarljiva voljom tvog utjelovljenog uma. Tvoj um pokretom oblikuje tijelo, ostvaruje ljepotu postojanja, novi život pun novih pokreta. I život više nije samo djelovanje nego postaje sjen i san, zamisao prostora, neograničena cjelina pokreta, kinesfera tvog tijela koje titranjem gubi težinu. Iz svakog novog pokreta struji snaga, nezaustavljiva rijeka nastajućih oblika."
Taj glas istine je pozdrav izlazećem suncu, himna umijeću pokreta i misaona slika jutra u kojem se budim puna odsanjanog sna o tom umjeću. Sunce me tada hrani energijom dobrog raspoloženja, moje tijelo se smije i ja se smijem snjim. Vraćam se maštanjima iz kojih u mojim mislima nastaju nove slike. Moje tijelo postaje Alisin svijet zrcala. Sunčeve zrake, dodirujući moje misli, se lome i osvjetljavaju mi put ka ostvarenju umijeća pokreta.
svijet zrcala
Vidim misao na izvoru sna. Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost. Tu u svijetu zrcala otkrivam čudesna prostranstva mog istinskog postojanja, prepoznajem ono, do sad, neviđeno. Iz spuštenih trepavica vidim, po prvi put i svoje oči kojima, do ovog trenutka, vidjeh sve osim njih samih. Moj utjelovljeni um, satkan od sitnih struna još nedokazanog, najsitnijeg djelića atoma, stringsa, treperi na tragu sunčeve zrake koja osvjetljava sva moja proživljena stanja. Prepoznajem tugu, strah i bol u jednom, sjenom zatamnjenom, zrcalu. Iz drugog mi se smješi sreća okrunjena svjetlucavim prahom u kojem spoznajem bujicu mojih misli. Misaona prašina se širi prostranstvima uma i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje. Vidim materiju sna, iz koje kao lava sukljala moja životna energija, ostavlja za sobom blještavi trag moje prošlosti, prelazi u različite geometrijske oblike i ja vidim ponovo kristal u kojem naslućujem moje uspravno tijelo u pokretu. Sunčeva svjelost se u kristalu prelama i svaki djelić tijela svjetluca istinom svog postojanja. Moje misli grle trag svijetla i sljubljuju se s treperavim strunama uma, postaju energija, tijek koji se iz trenutka u trenutak nadopunjuje i mijenja. Zrcala blješte, a u njima se smjenjuju lica.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Misaone slike" str, 103.
Upustila sam se u pustolovinu pisanja knjige iako mi pisanje nije zanat. Teško je razumljivo i kratko napisati nešto o ćemu su stoljećima pisane knjige. Pisanje knjige je iskustvo iz kojega učimo smjernost i poniznost. Pišući sam spoznala da je mnogo onoga što sam mislila da razumijem ostalo i meni samoj nedovoljno objašnjeno. U ZAHVALI, na 213 stranici knjige sam čitaocu i samoj sebi priznala da nikada ne smijemo prestati učiti, ne smijemo si prestati postavljati pitanja i tražiti odgovore. Danas vidim da je moja knjiga ipak ostavila odjeka u nekim dušama. Ponosna sam na to, jer moja drevna ideja o vizualizaciji vizija se danas zrcali u nekim tekstovima. Na kraju moje knjige stoji "Bibliografija" u kojoj sam navela izvore kojima sam se služila. Nisam prestala lutati gradom sanjajućih knjiga i danas bih mogla nadodati još bezbroj autora od kojih sam naučila podnositi nepodnošljivu zavjeru one žene koja me je protjerala iz svijeta magije tvrdeći da su moje ideje bolesne i da žali sve moje pacijente, a danas se moje ideje zrcale u njenim lutanjima svijetom kristala. Ah kako je divan osjećaj spoznaje da ipak nisam uzaludno ostavila traga pišući kristalnim slovima mojih osjećanja osjećaja. Sjedinjujem se sa vrtnjom nebeskog vretena, osjećam da sam dio te velike cjeline, da u mom malom univerzumu blješti Kohinor u kojem se, kao u prizmi svijesti, prelama svjetlost i sklada simfoniju novih boja, mojih boja, boja kojima tek moram darovati ime.
Slika, Josphine Wall.
http://www.croatia.ch/kako/080113.php
http://misaone-slike.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/2008/06/index.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen