Pucanje tajnovite opne, treptaj leptirovih krila, ritam svemira, taj čudesni romor nebeskih visina, nečujna simfonija univerzuma, tajnovita glazba koja priča bajku o rađanju čovjeka, šapuće istinu o ljubavi i nastanku života. Čovjek se rodio iz zagrljaja svijetlosti i tmine, iz svjetlosne muzike svemira, iz sjedinjenja vjerovanja i znanja, na međi gdje završava stvarnost i počinje san. Iznjedren iz pisanice vječnosti sjedinjuje u sebi i jedno i drugo. Čovjek u dubini sebe nosi drevnu iskru iz koje plamsa vječnost, beskonačnost i bezvremenost. Iako se, na svom dugačkom životnom putu, naizgled odlučio za varljivu stvarnost, on još uvijek u sebi nosi rudimente davnog sna, čudesne treptaje početka, zatomljene iza čudesne opne, tisućljetne čuvarice njegove ranjive duše.Želiš li strast srca koje silno ljubi, ali se ne podaje, koje plamti, ali ne izgara? Želiš li naklonost duše što treperi pred naletom oluje, ali se ne slama, što zavija u buri, što plače kišom, a tješi maestralom, što šapuće vjetrom, miluje lahorom i nikada ne nestaje bonacom? Želiš li prijatelja koji se ne da porobiti, niti on koga porobljava?
Pita se čovjek u čovjeku i onda odgovara snenom dušom:"Želim samo ljubav, svijetlu kao sunce, blagu kao san, mirisnu kao jutarnja rosa, treperavu kao oči neba, vječnu kao što je bila ljubav kojom je Dante ljubio Beatriče, ljubav taj tajni ritam svemira koja pokreće zvijezde i planete koja stvara, njeguje i čuva vrijednosti svijeta. U uspomenama se iskri suza vremena u kojoj nazirem sliku mladosti i sjećanje na davne snove. Vidim te kako stojiš na vratima vječnosti i bdiješ nad mojim usnulim srcem. Zrcaljenje tvoje duše u kristalu uspomena još uvijek nije izgubilo sjaj. Vjetar donosi sreću tvoga osmijeha u moj zagrljaj. Plima osjećaja je izbrisala tragove prošlih tuga, boli u kojima smo se utapljali tražeći izvor istine, izvor ljubavi, izvor čudesnih kapljica u kojima se zrcali oaza sreće. Vjetar je zbrojio naša lutanja, svemir upio naše misli, naše osjećaje, naše razgovore i zatvorio ih u tajnovitu opnu rađanja, u kristalnu suzu vremena, u kristal iznjedren iz bezvremene rijeke ljubavi. Sklupčana u oazi vjerovanja osjećam spokoj prvih susreta, uzbuđenja prvih milovanja, nježnost prvih poljubaca. Uranjam u opnu univezuma, u suzu vremena i plovim bujicom života, oživljavam naša davna lutanja beskrajem snova. Blješti suncem obasjana čipkasta opna osjećanja osjećaja, iskri još uvijek na površini svijesti, svijetli kao dokaz postojanja naše djetinje sreće, kao znamen ljubavi skrivene u svemiru naših davnih zaborava. Na pučini trenutka, u jednoj jedinoj suzi na licu trenutka se ogleda naša ljubav, tajnovita oaza iz koje smo davno, u vremenu prije vremena, sretno iznjedreni, mirno odplovili u bezvremenost postojanja.
Slika, Faberge Egg
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-60.htm#279
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen