Stvaralaštvo je u nama, čudesno nadahnuće se budi titrajima uma i postaje svjetlosna muzika svijesti, simfonija boja srca, mirisna poljana našeg malog unutarnjeg raja. Tu u našem malom univerzumu se rađaju, ideje, nastaju vizije, misaone slike kojima mi darujemo svoju krv i pospremamo ih u galeriju uspomena. Promatram ovu sliku. Josephine Wall je nacrtala svoju viziju utopije, nestvarnom i nepostojećem mjestu je darovala oblik, boju, miris i zvuk. Osluškujem šum sedefaste školjke i čujem priču o drevnoj Atlantidi.
Platon je o Solonovim putovanjima pričao kroz Kritija, pisao je o vremenu kada su Bogovi djelili zemlju i gradili svoje hramove i žrtvenika. Posejdon, bog mora, je za sebe odabrao otok iza moreuza "Herkulesovi stubovi". Za gradnju hrama je izabrao najljepše mjesto, blizu mora, ali usred otoka, u ravnici za koju se pripovijedalo da je najljepša i najplodnija od svih poznatih nizina. U blizini ravnice, prostirala se pitoma planina. Na njoj je stanovao jedan od onih ljudi što su tamo još od početaka, rođeni iz zemlje, Evenor sa ženom Leukipom. Oni su imali samo jednu kćerku, Klito. Kada je djevojka bila za udaju, majka i otac umriješe, a Posejdon, zaljubljen, leže s njom, i brežuljak okruži naizmjence prstenovima mora i kopna, kako joj ne bi mogli prići ljudi, jer u to doba još nije bilo lađa za plovidbu. Posejdon je otok pretvorio u oazu mira, iz zemlje potekoše dva izvora, jedan sa hladnom drugi sa toplom vodom darujući joj plodnost. Klito je rodila petero blizanaca, a jedan od sinova se zvao Atlant i po njemu je Atlantida dobila ime. Atlanti su se borili za stvaranje takve državne zajednice u kojoj bi ideali bratstva i prijateljstva predstavljali najveće blago. No, "jednoga užasnog dana i jedne užasne noci", navodi Platon, "Atlantidu je progutalo – more ! "Od tada do danas o njoj je napisano preko 20.000 knjiga u kojima se iznose bezbrojne pretpostavke. Gdje se nalazi Atlantida? Ta utopija, ta nepostojeća zemlja, željeni otok sreće, mira i spokoja još uvijek u nama živi i budi našu znatiželju i žudnju za njom.Ako je uistinu na početku bio Bog, taj mali čudesni univerzum, ono duplo biće koje je svojom misli u sebi osmislio pokret i stvorilo čovjeka onda mi uistinu nosimo u sebi gene stvoritelja i u sebi nosimo cijeli svijet. Zar ljubavni čin nije kozmički poljubac, sjedinjenje energija u novo biće koje u sebi nosi znakove anime i animusa, duplo biće iz kojeg nastaje novi čovjek, novi mali univerzum. Snaga stvaralaštva je od samog početka u nama, ono je tvar iz koje se razvio naš duševno- emocionalni univerzum, zaliha koju moramo znati vrednovati i koristiti. Naročito danas, kada smo bombardirani proizvodima tuđih ideja, trebali bi koristeći svoje zalihe razvijati svoje umijeće. Direktna spoznaja svijeta u kojem živimo i spoznaja sebe samoga otkriva puteve ka tim, često zatomljenim, zalihama neprerađenih i nespoznatih osjećaja. Naše stvaralaštvo, umijeće našeg postojanja izrasta iz podsvijeti, onog beskrajnog mora naše svijesti u kojem prividno miruje naše osjetilno- osjećajno- duhovno "Ja". Zaronimo u sebe sama, zaplovimo svojim beskrajem, svojom dimenzijom prostor- vremena, tom čudesnom stvarnosti naše duše. Iz nje proizlaze ideje iz kojih nastaju nove spoznaje i nova znanstvena otkrića. Intuitivno, neposrednim zamjećivanjem, ulazimo u beskrajni svijet ideja, doživljavamo svoje duhovne oluje iz kojih, kao bljesak munje, izrastaju naše misli. Misao putuje u nebo i spaja se sa izvorom, a njeni proizvodi ostaju oko nas kao izgovorena ili napisana riječ, nacrtana slika ili isklesana skulptura, tonovi i zvuci vječnih melodija, predmeti kojima se služimo, građevine u kojima stanujemo, računala i virtualni svijetovi u kojima opet izmenjujemo misli. Svijet nije nastao, on nastaje i traje u trenutku u kojem ga spoznajemo. Milijarde godina su skupljene u treptaju moga, tvoga i vašega oka. On je bio i on će biti, njega je spoznavao prvi čovjek kao što će ga spoznavati i posljednji. Malen, neprimjetljiv i neosjetljiv pokret je stvorio prvu misao koja je postala osjećaj, osjećaj iz kojeg se razvio svijet i mi u njemu.
Ulazim u katedralu svjesne spoznaje, u kristalni dvorac koji se grije u dubini duše, na vrhu svjetlosne planine, u onom dijelu našeg malog univerzuma koji se krije iza misli i osjetila. Sveti gral, izvor života je u nama samima, ali on je i u svakoj točki univerzuma. Probudimo u sebi svatko svoju duševnu vodičicu, dozvolimo joj da nas uvede u viziju koju često budni sanjamo. Doživimo zagrljaj duše i materije, osjetimo rađanje kristala, osluhnimo svjetlosnu muziku, simfoniju boja tih šutljivih učitelja koji u nama žive. Krenimo osjećanjem osjećaja od svjetleće točke, osjetimo je kao središte svijeta i doživimo početak svijeta. Vidim plavu ljepoticu kao na dlanu i uspoređujem ja sa Platonovom Atlantidom, pa onda sa kasnije napisanom Campanellinom zamišljenom "Civitas solis", državom sunca. Sanjane utopije, željene zemlje izrasle iz misaonog bogatstva i mudrosti velikih umova. To su svijetovi u kojima vladaju Snaga, Mudrost i Ljubav. Probuđena svijesnost nam omogućava spoznaju da smo doista rođeni u predivnoj oazi univerzuma, u sunačanoj državi snova. Mi smo čestice snage, mudrosti, sreće, mira i ljubavi koje stvaraju ovaj čudesni svijet. Zatvorimo oči i uši, gledajmo i slušajmo srcem, tada ćemo osjetiti da taj čudesni otok sreće, ljubavi i mira, otok koji mnogi još uvijek traže izvan sebe, otok kojega nema, ipak postoji, da se nalazi u nama samima. Vjerujmo u sebe same, u svoju mudrost, snagu i ljubav, vjerujmo i onda utopije prestaju biti utopije, onda više nećemo tražiti Atlantidu i Civitas solis jer one su naša svijesnost.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol Zagreb, 2006.
poglavlje "Misaone slike" str, 103.
poglavlje "Ideokineza" str, 155.
Slike, Josephine Wall, Gilbert Williams.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=19318
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=19343
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen