Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u Talijinom hramu.

Ovo je nastavak priče "Susret Artemide i Dionizija", isječak iz utopijske priče "Umijeće vremena", priča o susretu božanstava u dolini bezvremena, u nebeskoj biblioteci, na gozbi bogova, u vremenu prije vremena, priča kojom materijalizirah superstrune duše, priča u koju utkah svjetlosnu muziku svijesti i kristaliće spoznaje. Teško je riječima opisati ono bezimeno osjećanje osjećaja koje se u čovjeku zrcali svjetlosnim prabićem, anđeosko vilinskim glasom, božjom iskrom, kristalnim vretenom koje ga sjedinjuje sa kozmosom. Pokušah izričajem premosti jaz između razuma i duše. Čuvaricom duge, krotiteljicom podivljalih vranaca u meni, Damjaninom simfonijom boja i čuvaricom mjesečeva hrama, Artemidinom mudrosti oslikati unutarnji svemir i šapate svijesti pretvoriti u razumljivo štivo. Rečenicama oživjeh drevna božanstva i osjetih njihovu bezvremenost u trenucima nadahnuća. Kada sam pisala, slijedila sam misao Jure Kaštelana kojom me je naučio da je pisanje napočetku dar, a kasnije postaje pokora.  Pišući i stavljajući svoju dušu na dlan virtualnog svijeta mi učimo poniznost i moramo biti spremni na kritiku. Damjana i Artemida su vodile moju ruku i pretvarale kristalna slova moga unutarnjeg neba u misono- osjećajne slike koje stavih na zaslon računala. Artemida i Dionizije su po jednom mitu bili stražari na vratima antičkog teatra, nakon susreta u vlaku oni su se sreli u Talijinom hramu.

ugasnuo je dan

jedan od onih

u kojima gnječim sjećanja

i trčim niz rijeku,

palim oči neba

da ne zalutam

u slijepoj ulici tvog života

moja ljubav je na zaleđenoj cesti šutnje

izgubila kontrolu

šibana ledenim vjetrom istine

do iznemoglosti

ranjavana hladnoćom osvete,

ubijena taštinom

danas na groblju bezimenih,

tone u zaborav.

 

Počela sam pisati pjesme. Željela sam u sebi rehabilitirati protekle godine, mladost i sjećanje na davno završeno vrijeme studentskih previranja. Pišući, svaki put sam iznova osjećala prisutnost nečega ne doživljenog u sebi. Stihovi su bili moje nikad izgovorene misli, ljubav koja je tražila izraz, snovi koji su me danonoćno pratili. Pitajući se od kuda dolazi ljepota ja sam slagala pjesme i opraštala se od osjećaja koji sam u mladosti zvala ljubav. Moram još jednom sresti njegove oči. Danas bih znala prepoznati osjećaj koji se iza njih krije.
U međuvremenu je moje vrijeme dobilo krila i ja poletjeh jednog jutra ka gradu moje mladosti. U putnoj torbi koju sam predala na čekingu je bio sakriven cijeli moj život. Morala sam se vratiti da bih stvarno saznala od kuda dolazi ljepota, da bi sve ono što sam napisala dobilo pravi smisao. Prvo veče u gradu sam se odšetala do Taliijog hrama. U buffetu je starac pogrbljenih leđa prodavao knjige. Zaustavih se tražeći pogledom slobodno mjesto. Iznenada mi srce zakuca jače. Za jednim stolom je sjedio sam moj bezimeni pjesnik udubljen u čitanje knjige "Herojski zanosi" od Giordana Bruna. Sjedoh pored njega.
"Znao sam da ćete se danas vratiti" reče mi ne podižući glavu.
"Kako?"
"Rekla mi je moja Muza" reče on zagonetno.
Čitao je dalje ne pogledavši me, ali ja sam osjetila da trajemo zajedno u tom trenutku.
"Vi čitate Giordana Bruna?" upitah kao št je on mene upitao u vlaku prema jugu.
"A vi nosite "Pile na ražnju" kao brevijar u torbici" odgovori mi dječak očiju boje sna.
Nasmijala sam se da bih prikrila uzbuđenje i upitah ga nesigurno.
"Zašto ste večeras sami?"
"Ja sam uvijek sam" odgovori mi zagonetno.
Tada su se počeli u kostimima spuštati u buffet glumci. Bio je kraj prvog čina. Vesela družina nas je okružila. U ovom hramu sam kao djevojčica sanjala princa ne bjelom konju koji će jednoga dana izaći iz neke od priča i povesti me u život. Princ je uvijek imao snene oči dječaka s perona željezničke stanice bez imena. Tu sam često skrivajući se iza kulisa promatrala majku kako doziva Taliju, bojala se starog profesora čiji glas je često tutnjao hramom, tu sam sanjala život prije života. Talijin hram je bio razkrižje mojih puteva i tu sam se, iako Talija nije moja boginja, uvijek u trenutcima previranja vraćala.
Zvono i glas inspicijenta najaviše početak drugog čina.
"Mi smo si u vlaku, koji nas je vozio prema jugu, govorili Ti" rekoh da dobijem na vremenu.
"Mi smo si već na izvoru govorili ti"
"To je bilo davno"
"Djeca si uvijek govore ti"
"Gdje se danas susreću mladi pjesnici?"
"U Lapidariju"
"Kao nekada u Blatu u smiraju dana?"
"Oni su uvijek tamo. Oni i budući filozofi i znanstvenici zajedno tkaju iluziju života"
"Mladost je danas drugačija" počeh filozofirati da prikrijem uzbuđenje.
"I djeca danas misle drugačije."
"Oni ne sanjaju život nego žive san" nastavih s filozofskim mislima.
"Dođi sutra u Lapidarij, uvjeri se sama" njegov pogled boje sna obasja trenutak rastanka.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Starčević- Artemida, Zagreb, 1987.

Slika, Gilbert Williams.

http://umijece-vremena.blogspot.com
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=10430