Variajcije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše na arhipelagu uspomena.

Promatram ovi sliku Vladimira Kusha i razmišljam o čudesnom svjetlu koje je vidio Mojsije na Sinaju, razmišljam od spašenju čovjeka iz ropstva, o moru koje se otvorilo, o Noinoj arki, o energiji koju je Giordano Bruno nazivao Bog, energiji iz koje smo iznjedreni. Na tišuće priča je napisano, a ta energija je još uvijek  največe tajna kozmosa. Ona bdije u svakom i najmanjem djeliću cjeline koju nazivamo univerzumom. Nevidljiva postaje dlan sa kojeg se širi vatra života, postaje kristal iscjeljenja, miris, zvuk, ljekovito ulje, lahor ljubavi. Osjećam, dakle postojim u tom tajnovitom snu bezvremena. Ovako ne radeći ništa ja učinih sve. U toj tajnovitost sna spoznaja prelazi u ljepotu stvarnog postojanja. Znanje je tu oko mene samo ga treba znati prepoznati, udahnuti i prihvatiti, treba mu dozvoliti da postane moje sobstvo. Život, koji nismo naučili misliti i osjećati, ostaje kaos pun pojedinosti koje onda svaka za sebe, igraju posebnu igru. Tek misleći i osjećajući život, možemo spoznati i njegovu ljepotu. Tada se svi njegovi djelići stapaju u prekrasnu istinu punu nijansi neprimjetljivih granica. Osjećajući sebe osjetih beskrajnost i bezvremenost onog što nazivamo Božji san i iznjedrih priču o kozmičkoj energiji, persofizirah je u dječaka očiju boje sna, dječaka u čijem pogledu se zrcali cijeli svijet.



Na vrhu planine, tamo gdje je duga doticala nebo, se prostirala velika livada puna cvijeća. Jedno veliko drvo je bacalo sjenu na sve četiri strane svijeta. Dvanaestorica su sjedila pod drvetom. Dječak očiju boje sna izrastao u u mladog čovjeka priđe grupi tridesttrogodišnjaka.
"Ovo je toliko opisivano i opjevano drvo spoznaje." pomisli
"U njemu stoluje ljubav." odgovori mu Petar
"Iz njegove krošnje struji simfonija univerzuma." nastavi Ivan
"Ispod njegovih korjena je izvor života, voda koja se potokom slijeva u veliko jezero istine." zavši Matej.
Nedaleko od njih je sunčevim sjajem blještalo jezero kojem se nije vidio kraj. U daljini na pučini, su se nazirali kao male kristalne planine, otoci.Uz obalu se ljuljuškao mali brodić bez kormilara.
"Pođimo do otoka." pozva ih mladi čovjek
"Tamo je arhipelag uspomena, sreće i spokoja. Tu se sastaju misli onih koji su zauvjek otišli od nas, to je prebivalište onih koji su u životu istinski voljeli." reče Pavle
"Onda ćemo tamo sigurno osjetiti prisutnost starca duge sjede brade." poveseli se čovjek.
Odjednom se sunce pokrenu i iza otoka obasja drugu obalu jezera. Pred očima im se ukaza kristalni grad.
"To je Sunčani grad u kojem zajedno stanuju naši davni bogovi i puk sunca. Njih dvore vile i vilenjaci." mladi čovjek se prisjeti legendi koje mu je pred spavanje pričala majka.
"Tu onda stanuje Perun."
"Ušli smo u njegovo carstvo, a krenuli smo prema vrhu planine da nađemo i sprijećimo tvoje raspinjanje na križ." iznenada se Ivan prisjeti pravog razloga ovog putovanja vremenom.
"Između mog i vašeg carstva je bezdan koji mogu preći samo oni koji nose u sebi klicu ljubavi. Vi ste već jednom letjeli tim bezdanom i odživjeli istinu o nastanku svijeta."glas je dolazio vjetrom preko jezera.
Dječak očiju boje sna prepozna glas starca duge sjede brade.
"Zašto smo ovdje?" upita.
"Odavde ćete se vratiti na vrh planine bogatiji još jednim iskustvom, snažniji u uvjerenju, sigurniji u odluci. Takvi ćete se lakše suprostaviti sili koja je počela uništavati energiju koju vi razvijate u ljudskim srcima."
Na travnjaku pored njih se uz iznenadni bljesak pojavi starac duge sjede brade.
"Ovo je teleportacija o kojoj smo mi učili na veleučilištu." pomisli Pavle.
"Da, ovo je proces koji održava cijeli svijet" starac duge sjede brade odgovori zagonetno.
"To je odgovor na pitanje Goeteovog Fausta. Što održava svijet u njegovoj dubini? Naše pitanje je što ga čini homogenim i otpornim na ubilačku energiju zlih misli? Što je to što nas ujedinjuje s univerzumom, što nam otvara puteve u vječnost i beskonačnost sna?"
"Kada su snažni umovi prodrli u dušu materije i otkrli snagu energije, činilo mi se da je otkriven put ka spoznaji sna. Vjerovao sam u pomirenje neba i zemlje, u prestanak ubijanja i ranjavanja, u jedinstvo sna."
"Ali ste se prevarili" prekinu ga mladi čovjek "to je bio početak najokrutnijih ratova koji još uvijek traju."
"Da, s otkrivanjem duše materije je počela epoha novog naučenog neznanja. Uvedeni su zakoni nejasnoće i otvorenih mogućnosti, ali tajnu o energiji svjesne spoznaje još nisu otkrili. U vama leži klica spoznaje, vi ste momčad koja može izvan laboratorija, u stvarnom životu prodrijeti u dubinu uma i dokazati moje postojanje u svakom čovjeku i svakoj travki, u svakom cvijetu i svakoj životinjici."
"Tko si Ti?" upita ga mladi čovjek "Jesi li ti Bog?"
"Bog je samo riječ koja je toliko korištena da je već davno izgubila ono značenje koje su joj nekadašnji moćnici odredili. Ja sam samo proces vječnog održanja enrgije."
"Iz čega si Ti nastao?"
"Ja sam ostatak jednog davnog života, kristal koji je preživio umiranje jednog davnog svijeta."
"Dakle početka uopće nema, sve je samo prelaženje jednog u drugo." mladi čovjek osjeti uzbuđenje nove spoznaje.
"Zbog toga je izmišljena riječ koja krije tajnu ljudskog neznanja."
"Ti si sada čovjek. Izgledaš kao i mi, tebe crtaju upravo tako kako izgledaš. Znači već su te mnogi vidjeli."
"Ja se pojavljujem u tom obliku da bih lakše s tobom komunicirao. Ja nemam krvi ni kostiju, ja sam atrapa Boga kojem puk predaje vlast i odgovornost, atrapa u čije ime se vode ratovi, ja sam opravdanje za mnoga ubistva i bezbroj podvala. Ja sam uzrok zavjere koja se u ovim trenutcima sprema na tvoje smaknuće."
"Ti si misao, ti si želja i ljubav, ali kako si stvorio ovaj prostor koji do sada od smrtnika nije otkriven."
"Vi ste svojim dolaskom stvorili ovaj prostor i mene u njemu. Vaše ujedinjenje i vaše znanje je oblikovalo vaš zamišljeni raj i grad sunca i jezero istine i arhipelag uspomena, spokoja i sreće."
"Gdje si ti kada smo mi na zemlji?"
"Ja sam misao univerzuma koja postaje bogatija svakom smrti dobrih ljudi. Ja nastajem uvijek iznova, jačam ljudskom srećom, obnavljam se vašom ljubavi. U meni su skriveni umovi svih dobrih ljudi koji su vas smrću napustili."
Njegov glas se mješao s tonovima vjetra. Starac osluhnu.
"Oni dole su već nestrpljivi. Ljudska zla misao se širi kao zaraza, napada čak i jadne životinje. Od nje umiru i ptice." nastavi starac.

"Što trebam učiniti?" upita dječak očiju boje sna.
"Ti svojim postojanjem već činiš sve. Tvoj odlazak u planinu je uzbudio srca tvojih učenika." a onda se obrati dvanaestorici.
"I vaših. Mladost je krenula za vama ka vrhu. Povorke mladih ljudi struje zemljom, iz dvanaest gradova pješaće mladići i djevojke, pridružuju im se djeca iz ostalih dijelova zemlje. Oni ne viću, ne urlaju, ne nose protestne plakate. Koračaju tiho, uzdignutih glava s osmjehom na licima. Ja čujem njihove misli koje se kao ljubav šire svijetom. Na svim svjetskim trgovima stoji nova generacija i smješi se ka nebu. Sunce će ovoga jutra izaći u isto vrijeme na svim stranama svijeta, zlatna prašina će se prosuti po svim zemljama, nebo će se pretvoriti u jednu jedinu dugu i ujediniti sve misli u jedan san."
"Kako ćemo se vratiti na planinu?"
"Snagom svoje ljubavi. Pogledaj nebo već blješti duginim bojama. Krenite u beskonačnost, ovo je trenutak ostvarenja našeg zajedničkog sna."


Dječak očiju boje sna, pogleda u kojem se zrcalio cijeli svijet, pogleda u nebo i osjeti energiju koja ga ponese u trenutak. Dvanaestorica krenuše za njim.

Ovo je tekst istrgnut iz bajke "Requiem jednoj ljubavi". Dječak očiju boje sna je utjelovljenje božanske iskre, u njemu se zrcali cijeli svijet, on je klica ljubavi iz koje se razvio univerzum, on je materijalizirana energija vječnosti.

Slike, Vladimir Kush, Josephine Wall.

http://requiem-ljubavi.blogspot.com/2007/11/requiem-jednoj-velikoj-ljubavi.html