Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u kozmičkom poljupcu.

"Napustili smo Kairosa koji nam je donosio sreću." pomislih
"Ne, Kairos smo mi jer mi sami nosimo trenutak u sebi." začuh šaputavu svjetlost njegovih misli.
"Što je onda Bog u kojeg smo vjerovali već samim rođenjem u onom sada za nas dalekom svijetu?"
"Zbog tog pitanja smo krenuli na ovo putovanje, to je pitanje dvije tisuća godina našeg vremena ostalo bez odgovora."
"Ja te još uvijek osjećam kao što sam te osjećala tjelom, osjećam isti onaj nemir koji sam osjećala posjedujući krvi i srce, istu uzburkanost u trbuhu i istu vroglavicu. Kada mislim Bog osjećam Artemidu u sebi i Bacchusa u tebi. Kada se sjetim očiju neba zamišljam istine Giordana Bruna i znam da sam to ja iako me u stvarnosti više nema."
"Našli smo se u kaosu iz kojega je nastao svemir i tek sada možemo naučiti stvarno misliti."
Kaos je za mene bio tama, bezdan bez vremena i prostora, a sada osjećam poljubac kozmosa, onaj toliko željeni trenutak prividnog mira u sebi, trenutak iz kojeg je sve postalo. Kronos je po priči žderao svoju djecu, a mi djeca njegovog postojanja se nikada nismo upitali koliko istine ima u mitovima kojima smo odgajani. Vjerovali smo u ono što su nam servirali, odvajali nebo i zemlju, vrijeme mjerili sekundama, prostor milimetrima, ljubav tražili među zvjezdama i živjeli u vječnim strahovima od gubitka sna, vremena i ljubavi.
Misaona građevina u kojoj smo se iznenada našli je zrcaljenje svih postavljenih pitanja i jedino tu možemo pronaći odgovore.
Kristalna kugla našeg postojanja se poče sljubljivati s mislima koje su nas okruživale.
"Što se događa?"
"Postajemo dio energije iz koje je sve nastalo." pjesnikova misao je prešla u moj odgovor.
"Ušli smo u Danteov raj."
"Ne ovo je naš raj, tu ćemo spoznati ono što je on tražio na svom putovanju."
"Gdje je pakao?"
"Na Balkanu, na bliskom istoku, u raspadajućem Sovjetskom Savezu."
"Misliš na ratove?"
"Mislim na nepoznavanje ljubavi."
"Kako smo prošli kroz čistilište?"
"Ljubavlju."
"Ali mi nismo sve naučili."
"Bilo je dovoljno da spoznamo da je ono što smo živjeli bila samo iluzija stvarnosti koju nosimo u mislima."
"Što misliš hoćemo li ovdje sresti Boga."
"Ovo je jedino mjesto gdje ga sami sebi možemo dokazati."
"Giordano ga je našao tamo odakle smo mi otišli."
"On ga je tamo spoznao kao što smo i mi spoznali veliku zabludu u koju smo kao djeca vjerovali."
"Bog nije muško, ali nije niti žena, njega nemožete spoznati po zakonima po kojima ste naučili misliti." do sada nepoznata misao se uvuče u naš dialog.
"Ovo sam već toliko puta čula da mi polako ide na živce." pomislih
"Kada odrasteš reći će ti se samo."misao mi postade bliža i ja vidjeh starca kojeg sam godinama oplakivala i nosila u srcu kao istinu djetinjstva.
Sjetih se razgovora sa znanstvenikom koji mi je objašnjavao najnoviju teoriju u fizici. "Kada dokažemo postojanje stringsa, kada ga materijaliziramo moći ćemo putovati vremenom i tada ćeš možda moći ponovo sresti svoga dedu."rekao mi je onda šaljivo poeta svoga znanja.
"Mi smo stvarno u crnoj rupi koja guta trenutke i pretvara ih u vječnost."pomislih onako kako sam naučila misliti u vremenu do ovoga.
"Ovo je mjesto koje guta samo ljubav da bi je opet proizvodilo. Ni jedna druga misao, ni jedna druga energija nemože stići do njega." zapjevaše misli oko nas.
"Po kojim zakonima smo stigli među vas?" pomislili smo unisono.
"Razbili ste svojim mislima univerzalnost vremena i prihvatili istinu da svatko u sebi nosi njegove krhotine."
"Jesmo li sada u prošlosti?"
"Ne, svi smo mi u trenutku, svatko u svome."
"Mi tražimo izvor za koji smo vjerovali da se nalazi iza vrata vremena."
"Nema vrata vremena jer sve što ste doživjeli nosite u sebi i sve je uvijek samo trenutak u kojem sami sebe oblikujete."
"Gdje je onda izvor?"
"Zar ga ne osjećate?"
"Tko se rodio u štalici?"
Strune ponovo zaplesaše i oko nas zablješta iluzija poroda.
"U jaslicam prostim rodio se Bog, koji s neba siđe radi puka svog." vidjeh misao i prepoznah u očima djeteta na slamici, oči boje sna.
"Ovo je uistinu trenutak spoznaje." pomislih.

Priča iz davno napisane virtualne zbirke priča "Umijeće vremena" u kojoj opisah potragu za izvorom iz kojeg iztiče ljubav.

Slika, Josephine Wall 



http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/pozornica-trenutka-to-je-tamna-materija.html