Zrcaljenje svijeta.

Promatram ovu sliku Rene Magritte kojom nam je poručio da se cijeli svijet zrcali u našim očima. Istovremeno razmišljam o poeziji Sylvie Plath u kojoj nema romantičnog kiča, nema rime, čak ni ritma nema, a ona se isto tako zrcali u mojoj duši. Njene pjesme su kao tužne bojanke u kojima svatko od nas može unijeti nijanse boja svoje duše, nijanse svog sretnog ili nesretnog života, njeni stihovi su tek naslagane konture slika iscrtane umijećem njene nezaboravne duše. Čitajući i dočitavajući njenu pjesmu "Lady Lazar" razmišljam o napadima panike koji se s vremena na vrijeme javljaju u svima nama. U takvim trenutcima sami sebi postajemo bezvrijedno biće puno metafora koje mi, kada napad prođe, zaboravljamo, a Sylvie ih je pretvarala u poeziju.
"Tek čudo sam na dvije noge, moja koža,
prozirna kao zaslon nacističke svjetiljke,
moje desno stopalo,slično držaču papira,
a moje lice bez lica
tek svileni židovski lan.
Žudim, da žudim
za zagrljajem groba
toj ugodi mesu mojem.............."
"dakle ja moramdevet puta umirati
da bih uistinu umrla."

"Sada sam žena, prava žena, prvi put umrijeh sa deset godina, nesretan slučaj,drugi put sam željela nadmašiti samu sebe i ne vratiti se. Kotrljala sam se, bila sam školjka, zvali su me, zvali i skidali sa mene crve, kao ljepljive bisere." piše Sylvie onim trenutcima u kojima su je vraćali sa vrata smrti, a onda proces umiranja naziva,
"Umiranje je umijeće,
kao i sve ostalo,a ja to činim uistinu dobro......"
"Kada umirem, umirem vatreno
Umirem čudesno i stvarno.
ja sam rođena za umiranje.
Lako se umire sam
Lako je umrijeti i ostati mrtav
ali ovaj teatralni
povratak pod koplja dnevne svijetlosti
buđenje na istom mjestu sa istim licem, i isti
neosjećajni, prividno razdragani pozdrav…….."

"Mislite ovo je čudo
To je ono što me satire.
Naplatit ću
vaše gledanje u moje ožiljke,
naplatit ću svaki odkucaj moga srca,
koje stvarno još kuca.
Ja sam Vaše djelo gospodo,
vaša dragocjenost,
dijete satkano od zlata
koje se u vapaj pretvara
i evo gorim, izgorjet ću
i ne potcjenjujem vašu brigu…….."

"Pažnja, opasnost
iz pepela se crvenokosa uzdižem
i proždirem sve vas u moju slast"

Mislim da je samo Sylvie Plath znala kome se obraćala ovom čudesnom pjesmom. Mi već desetljećima samo nagađamo, nagađamo dali se obraćala Gospodinu ili gospodi muškarcima. Ona je tu tajnu odnijela sa sobom u zagrljaj toliko željene smrti.

A mi ostajemo sa vječnim pitanjem u nama, tko je onaj netko kojeg često tražimo izvan sebe, tko je onaj netko koji određuje puteve naših sudbina, postoji li on u očima tuđim ili se skrio u dubini i širini nedohvatnih širina naše duše. Ponekad slijedeći misli Sylvie Plath pomislimo da se taj neznanac krije u svijetu oko nas, tada optužujemo tog krivca, nazivamo ga ponekada čak i imenom, okrivljujemo ga za nešto što nije učinio jer se ptica Fenix, sveti Lazar i žena Lazar kriju u nama samima. Oni su metafore za naše izrastanje iz nas samih, metafore za svijet koji se krije u našim očima, svijet koji se zrcali u našim zrcalnim neuronima, svijet koji živi tek u našoj svijesti. Ne, ne postoji za nas nitko u očima tuđim jer i taj netko u očima tuđim je uvijek odraz u očima našim. To čudesno zrcaljenje svijeta se iskri u ponekad nedohvatnim širinama naše podsvijesti, krije se u pepelu izgarajućeg plamena naše svijesti, u pepelu naših strahova, naših neodživljenih tuga. Ne dozvolimo da se vatra života, vatra vječne ljubavi prestane zrcaliti u našoj duši. Dozvolimo Fenixu, dozvolimo Lazaru da dokažu nama i svijetu da legenda još uvijek u nama živi, da sami zbog sebe izgaramo u plamenim jezicima nepovjerenja prema sebi i svijetu kojem živimo i da se jedino snagom svog uma možemo ponovo udignuti iz pepela nepostojanja. Ne zaboravimo nikada da se u očima našim zrcali cijeli svijet.