Svjetlosni zagrljaj vječnoga života

Stojim na izvoru davno naćetog života, lutam stazama prohujale mladosti, još uvijek zaobilazim puteve bolest i još ne razmišljam o istinama koje u sebi skrivaju puteve ka životnom kraju. Svjesno odabirem staze kojima koračati želim, osjećam da se u meni rouletta nebeskoga carstva vrti, tajoviti putevi kojima se sretna postojanjem u svjetlosnoj dimenziji uvijek iskrenjem unutanje svjetlosti veselim. Nikada ne osjećam one, prorocima tužnim, najavljene muke, ne osjećam gušenje kad problemi stegnu, nikad ne zaboravljam trenutke zagrlja fortunine ruke, živim lijepa sjećanja i ne dozvoljavan srcu, duši, tijelu da pod bremenom vremena u imaginarnim klještima bolesti prilegnu.
U postelji mekoj, satkanoj od snova, postelji koja tijelo nikada ne steže, postelji u kojoj samo ljubav svojim svjetlosni zagrljejem osjetila svojom vatrom žeže, osjećam lakoću i vječnu melodiju svjetlosnoga zova. U čudesnom zagrljaju svjetlosne bjeline, postajem kapljica svemirske cjeline, sjedinjujem u sebi sve rukom tajanstvene sudbine, darovane mi treptaje svjetlosne miline.
Ne osjećam žeđ, jer ljubav me svojim nektarom poji, ostajem djete koje sreća iskricama sa fontane svjetlosti hrani, izrastam u biće svjetlosnoga kova i uranjam u čudesni zagrljaj vjekovnih čovjekovih snova.
Iz života u život sretna prolazim kroz zdenac vječnoga života, izranjam u zagrljaju u kojem vjekuju samo ljubav i ljudska dobrota.