Ljubičasto svitanje

Osluškujem vjetar šumi drevni sonet o Luninoj tugi, šapuće mi da ona noćas snije tromije no prije, ta ljepotica noći svoje ruke širi po satenu glatkom, dlanovi se njeni lazurom penju kao ljubičasti cvijet koji svemir ljubi.
Na hridima drevnih oceana, na liticama vječnog umiranja, nekad su cvali ljubavni cvjetovi, Baudelaire- ovom buntovničkom dušom u cvijetove zla pretvoreni, a onda dotaknuti ubilačkim dahom jedne nesretne duše u ledene cvijetove preobraženi. Dok Luna ponekad u san kradom suzu od čežnje spusti, žena prevarena nadom, žena bez snova na dnu svoga dlana hvata tu blijedu suzu palu, suzu iz koje zrake bliješte kao na skrhanom opalu, stavlja je u srce, da ju od svog ledenog daha skrije.
Mak taj treperavi cvijet u zvjezdanim ljetnim noćima, Luninom tugom dotaknut pretvara svoje latice u svilene jastuke na kojima ljepotica, sunčeva nesretna ljubavnica, svoje suze prosipa, a nesretna duša ih u ledene cvijetove pretvara. Bilo je kao na prvom ljubavnom balu, bilo je kao na nebeskoj livadi istinskog postojanja, bilo ja kao u davno pročitanoj bajci.
Stajala sam zaleđena srca na krhotinama vjerovanja. A onda vidjeh svjetlucave makove. Zlim dahom zaleđeni pupoljci iz drevne oluje ruža, toplinom tvoga pogleda odleđeni, odjenuše krinoline i lepršavi, ti čudesni poljski cvijetovi, obgrliše lakoćom dodira moje uzdrhatalo srce. Pogledah u tvoje oči, i vidjeh mjesečevu prašinu, vidjeh sjenku moje duše snene, začuh šapat dobrih starih vremena i utonuh u ljubičasto svitanje novoga sna.

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-45.htm