Vjekoslav Šutej, dirigent svemirskog orkestra.
Srcem punim ljubavi i dušom punom uspomena napisah ovaj stih. Oprosti dragi prijatelju, pjesma je zrcaljenje mog tužnog srca i nije stih u kojem se ogleda tvoja nezaboravna umjetnička duša. Svjetlosna muzika koju si širio svojim čarobnim štapićem ostaje zauvijek u usidrena u dubini mog unutarnjeg svemira.
Simfonija univerzuma, treprave zvijezde nam o ljubavi zbore
strunama nebeska harfa melodiju snenu u našim srcima piše
kristalne suze neba o njegove duše ljepoti beskrajem romore
a sunce se smiješi i sve znakove tuge svojom snagom briše.
Demokracija među zvijezdama, san vječni što čovjek snije
blješte čudesni treptaji neba da srcem tmina ne zavlada,
da opet u ovom treptaju oka bude kao nekada davno prije
kada su treperave oči neba svijetlost slale u ovdje i sada.
U ovome trenutku ta svijetlost drevna u tužnom oku bljeska
osjećam prohujalo vrijeme, konstantu znanu u toj poruci neba
ljepotica drevna, duša, ta iskra u kapljici rose i na zrnu pijeska,
davna tajnom ogrnuta istina svijeta, dimenzija koju srce treba.
Sve planete plešu na njenom balu, a srca ljudska bez imena i broja
čuju taj nečujni glas, trepere snena u nježnom odlazeće duše miru
koreografija njegovih snova, iscrtana dimenzija svjetlosnoga kroja
zlatnim rezom pokrenute galaksije se sada pokreću u tužnome viru.
U zagrljaju zlaćane spirale, u treptaju njegovog snenog glazbovanja
čovječje srce uzdrhtalim sjajem u tom beskraju snenom trag ostavlja,
posuda sveta, kalež vjerovanja u kojoj se iskri znak našeg poslanja
nevidljiva ruka umrlog dirigenta simfonijom neba srcima nazdravlja.
Zvjezdanim putem jedna duša jezdi, suze neba, svijetleće anđeoske halje
Srce srcem srcu Mozartov requiem sad svira i dodiruje svako srce lako
a orkestar mjesečava praha orkestrom neba svjetlosnu poruku nam šalje,
jedna dobra duša stigla je u beskraj da simfonija neba ne utihne tek tako.
strunama nebeska harfa melodiju snenu u našim srcima piše
kristalne suze neba o njegove duše ljepoti beskrajem romore
a sunce se smiješi i sve znakove tuge svojom snagom briše.
Demokracija među zvijezdama, san vječni što čovjek snije
blješte čudesni treptaji neba da srcem tmina ne zavlada,
da opet u ovom treptaju oka bude kao nekada davno prije
kada su treperave oči neba svijetlost slale u ovdje i sada.
U ovome trenutku ta svijetlost drevna u tužnom oku bljeska
osjećam prohujalo vrijeme, konstantu znanu u toj poruci neba
ljepotica drevna, duša, ta iskra u kapljici rose i na zrnu pijeska,
davna tajnom ogrnuta istina svijeta, dimenzija koju srce treba.
Sve planete plešu na njenom balu, a srca ljudska bez imena i broja
čuju taj nečujni glas, trepere snena u nježnom odlazeće duše miru
koreografija njegovih snova, iscrtana dimenzija svjetlosnoga kroja
zlatnim rezom pokrenute galaksije se sada pokreću u tužnome viru.
U zagrljaju zlaćane spirale, u treptaju njegovog snenog glazbovanja
čovječje srce uzdrhtalim sjajem u tom beskraju snenom trag ostavlja,
posuda sveta, kalež vjerovanja u kojoj se iskri znak našeg poslanja
nevidljiva ruka umrlog dirigenta simfonijom neba srcima nazdravlja.
Zvjezdanim putem jedna duša jezdi, suze neba, svijetleće anđeoske halje
Srce srcem srcu Mozartov requiem sad svira i dodiruje svako srce lako
a orkestar mjesečava praha orkestrom neba svjetlosnu poruku nam šalje,
jedna dobra duša stigla je u beskraj da simfonija neba ne utihne tek tako.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen