Dijete veselja i sreće

Pokret je mjenjanje mjesta nekog tijela ili njegovog dijela u prostoru pod uticajem sile teže i težine tijela, u određenom odjeljku vremena, usmjerenom prema nekom cilju, energijom tvoje svjesti. To je proširena definicija pokreta i njome ga možemo bolje osmisliti i osvjestiti i osjetiti.

Razmišljam o pokretu i osjećam kako misao dodiruje tijelo ljepotom sna koji budna još uvijek sanjam.Tada zaboravljam kineziterapiju kao struku i predajem se dionizijskoj opijenosti, pjenušavom osjećaju sreće, čudesnom plesu malenih leptira, sjedinjenu svih mojih duševnih i tjelesnih stanja.
Sinestezija se širi mojim bićem. Mirisi jutra dodiruju moje misli i pretvaraju ih u zvukove djetinjstva. Postajem "dijete veselja i sreće", metafora kojom sam obilježila sjećanja na zoru mog života, riječi koje su ostale upisane u spomenaru mojih dječijih snova. Volim mirise jutarnje rose i volim igre s kojim sam rasla. Zatvorenih očiju osluškujem šum mora, osjećam toplinu žala, lepršavost pjeska od kojeg smo gradili kule i snove. Blaga poduka čovjeka koji me je učio životu, tiha pedagogija mag djeda, je ostavila traga u mome sjećanju.
"Pokreti koji izviru iz središta tijela i postupno prelaze na pokrete udova, su slobodni, tečni i izvedivi u svom punom obujmu i obliku." govorio je pomažući mi da nespretnim rukama ne srušim izgrađen zamak."Što je središte tijela i gdje se ono nalazi?" pitala sam znatiželjno"Čisto središte je jedna točka koja se nalazi iza tvoga pupka, ali da bi ga bolje spoznala i osjetila, možeš tvoju cijelu zdjelicu shvatiti ka središte.""Zašto je ono tako važno?""Ako je zdjelica stabilna i nalazi se u svojoj dinamičkoj ravnoteži, onda je i tvoj trup i rameni pojas stabiliziran pa je pokretanje tvojih ruku skladno i precizno." pokazivao mi je te pokrete završavajući zadnji tornjić na zamku od pijeska.
Miris jutra pjeska i soli, toplina sunca koju osjećam na tijelu me unose u more. Sjećam se prvih pokušaja plivanja.
"Stabilizirana zdjelica i rameni pojas će ti omogućiti pravilno pokretanje ruku i nogu", glas koji pamtim cijeloga života još uvijek organizira motoričke karte u mom mozgu. Naučila sam plivati, a glava je, bez napora, ostajala iznad razine mora.
"Udahni, izdahni " ti blagi imperativi, ti dobronamjerni savjeti su u meni budili ritam pokreta.
Moj mozak je pamtio ritam disanja i usklađivao s korakom na dugim šetnjama. Taj ritam je ostao pohranjen u mom motoričkom pamćenju i ja sam ga kasnije uvijek pronalazila pri trčanju, plesanju i šetnjama gradskim korzom. Pronalazim ga i danas dok pišem ove rečenice i usklađujem ga s pokretima mojih prstiju na tastaturi računala.
Godine su prolazile, prestala sam graditi kule u pijesku, ali nikada nisam prestala slijediti misli koje su me učile životu. Anatomija, kinezilogija, neurofiziologija su se sjedinjavale u moju današnju struku, ali u univerzumu moga uma su još uvijek žive ideokinetičke slike djetinjstva.