Sjećam se, nebo je bilo obično, a meni se činilo da se ostvarivalo mojim osjećajem žudnje, pričinjalo mi se da mogu treptajem oka osigurati budućnost. Ruke, poludjele od žurbe, ruke koje su jedna drugoj oduzimale dodir, sluh koji se samo do mojih ušiju zapošljavao glasovima iz daljine, oči koje su vidjele dalje od horizonta i bivale brže od brzine svjetlosti i vraćale mi pogled na sjenku koja me je pratila. U tom trenu nije bilo nikakvog ograničenja između stvarnosti i sna. Akt mašte je ljubav pretvarao u sliku pejsaža nekog davno sanjanog svijeta. Akt mašte je odlučivao o rukama, ušima i očima, miris mora se širio prostorom i postajao istina sna.
Smješim se još uvjek prisjećajući se trenutka u kojem sam spoznala da nešto drugo u meni odlučuje što će raditi moje ruke, što će uši slušati, oči gledati, koji mirisi će me opijati. Ljubičasta sjenka moje duše me pratila u stopu, šaputala je jezikom osjetila, ljubav je zamirisala proljetnim cvjetom, umjesto snježnog pokrivača pred mojim očima se prosuo ljubičasti ocean iz davnih snova.
Do tog trena je srce otkucavalo samo svoje probne otkucaje, ponekad preslabo, a onda opet prebrzo, a onda odjednom, osjetih kako se sjedinjuje s tonovima nekog drugog srca. Srca dva su počela odkucavati život kao svjetlosnu simfoniju čudesnih boja. Oči su upijale tu ljepotu, a uši, one su slušale otkucaje srca i sonatu o ljubavi koja je se iskrila u treptajima očiju, u osmijehu na licima, u mirisima koji su se sjedinjavali sa muzikom duše.
Ljubav je od osjetila učinila moje sedmo čulo koje u meni živi svojim životom i više nema sati, dana, godina, sve je samo ljubičasti trenutak ljubavi. Među otkucajima srca se širi prostor i nastaje vrijeme, tu u svjetlsonoj sonati bezvremena se rađa ljubav i ja osjetih da za za ljubav doista nisu uvijek potrebana osjetila.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen