Misaono ulazim u dubinu sebe, osjećam osjećanje osjećaja u bezvremenu rijeke vremena i plovim njom sve dalje i dalje u beskraj još neodkrivenog znanja, a kohinor u meni putokaze iskri, u riznicu neprocjenjenih istina me šalje, putevima koje čovječanstvo već tisućljećima sanja. Iskre zvjezde sa Platonovog neba, osluškujem muziku Pitagorinih sfera, smiješe mi se Demokritovi atomi, a rijeka života neumorno teče kroz plamene jezike moga postojanja i dokazuje Heraklitov san. Na putovanju putevima znanja susrećem Zenonovu kornjaču od svjetla i spoznajem da sam uvijek tek na pola puta do izvora drevnog do onog čudesnog pupka svijeta.
Četri duše bajne, duše osnove i stvaranja svijeta Pele, Etera, Rusalka i Gea na toj stazi šapuću mi nježno o lakoći postojanja. Osjećam ih sjedinjene u mom neznanju i spoznajem da sam svjetlom sa planine svjetla istinski vođena, da u meni uvijek iznova zaiskri nešto što me usmjerava ka onome onome cilju za koji sam predodređena. Bude u meni znatiželjno dijete, malog čovječuljka, od plesa iskričavih niti vječne sreće ispleteno, biserima sjanim obgrljeno, satkano od zvuka sirenina pjeva, djete malo koje ne poznaje tminu ljudskoga gnjeva.
Gledam to sretno biće kako se na livadi cvijetnoj s leptirima igra, kako hvata zlaćani venerin prah, kako stvara moj vilinski svijet, svijet u kojem uistinu opet odrastam do djeteta uklesanog u tajnoviti mramor velikog skulptora, tog čudesnog boga kojeg danas, vjerujući poeziji velikoga Prousta, vjerujući ocu dimenzije svjetla, vjerujući izvorima sa kojih sam znanje do sada pila, jednostavno osjećam u sebi i nazivam moje vrijeme.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen