Zaplovili smo leptirastom galijom oceanom snova sve do kraja svijeta, upoznavali smo ljude i njihove navike, sudjelovali u njihovim običajima, spoznali da tradicija nije klanjanje pepelu nego uvijek novo izrastanje iz pepela praotaca.
Prolistah knjigu uspomena i prisjetih se svih onih putovanja na kojima smo uranjali u duše dalekih nam naroda, pa iako smo ponekad koračali rubom poznatog i nepoznatog, ne znajući što nas pri sljedećm sidrenju čeka, prkosili smo sami sebi i tajnama svijeta i u svemu tome pronalazili tajnovito drvo spoznaje s kojeg smo plodove znanja krali. U tom labirintu tajni tražili smo puteve ka središtu sreće, ka istini koja se u njemu krije, ne osjećajući paniku ni strah, ne sluteći da nekada nad ponorom, rubom vjerovanja stajali smo opijeni znatiželjom i žudnjom uzdrhatolg srca. Zaustavljali smo se na raskrižjima kultura, na putevima civilizacija raznih, susretali putnike ka istome cilju, smiješili se svitanjima bez zalaska sunca, utapljali se u noćima bjelim.
U noćima bez kraja i početka sretali smo ljude na zaleđenoj cesti, osluškivali korake irvasa u snijegu, skrivali se u iglu od sniježne vijavice, a onda smo opet u pješćanoj oluji tražili spas u oazi mira. Slušali smo otkucaje srca ploveći leptirastom galijom uzburkanim morem sve do kraja svijeta, brali lotose u uvalama spokoja i sreće, slušali tišinu u močvarama tajnim, postajali svjetlucava iskra što se nad barskim pticama šeće. U poljima lavande osjećali mirise djetinjstva, na obali rijeke koja svojim dlanovima grli drevni grad sjećali se Hesiodovih priča, na obrocima velike čizme koja uranja u širinu Mediterana kušasmo nektar drevnih bogova, a onda deltom snova uplovismo u dolinu zelene rijeke i osjetismo snagu vječnih faraona.
Uvijek se zadovoljno sneni vraćamo u zagljaj topline mirne luke naših davnih vjerovanja. Tu na pepelu naših praotaca u najljepšoj uvali na svijetu uistinu osjećamo da tradicija nije tek klanjanje pepelu nego uvijek novo rađanje istine porijekla.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen