Oaza smirenja

Dotaknuto vjetrovima iz nekih davnih dana uzburka se vrijeme i u zenitu sreće, u svijesti našoj, pješćana oluja iznenada krene. Uskovitlana prašina zaustavlja dah, pred unutanjim očima iskre zrnca puna osjećajnih slika, desetljeća, godine, dani u jednom jedinom trenutku stoje, a onda nošene spoznajnim vrtlogom kao pješćana pijavica nestaju u svijesti nedohvatnim daljinama i naše drevne tuge broje. Srce naše umorno od osjećajne najezde, uzdrhtalo od sjećanja, utkano u tuga splet, pokušava zaustavit taj luđačkih uspomena let.

Na horizontu spoznaje nebo se tada zaplavi, a u dubini spoznaje se jedan mali pupoljak rađa, znak života, cvijetak koji prisjeća na vremena tiha, vremena puna ljubavnoga čara, vremena poezije ruža, vremena koja su skrivena u romantici nekog davnoga stiha. Vjetar zaustavlja svoju tužnu igru sa strunama emocija harfe i nad pustinjom osjetilnog stanja zasvira sonata od snova, simfonija duševnog smirenja.
U oazi mira, na otoku sreće, vrulja jedna gasi žeđ usahlim cvijetovima iz davnih snoviđenja.

Iznenada kao da je izašla iz neke davne priče, puna ljepote i pritajenog srama, sreća, to tajnovito biće kristalnoga sjaja, na pustinjskoj lađi u oazu svijesti nasmiješena stiže. Povjetarac, tajnoviti lahor novih osjećanja mirise tek procvalog cvijeća duševnom oazom pronosi, a srce u smiraju snenom, u zagrljaju spasenja, vremenu ponovo prkosi. Svijest se naša tada kao sunčana oaza trenutkom širi, spoznaja iskri kristalima novoga saznanja o snazi našeg kreativnog uma.
Ostalo je samo sjećanje uzdrhtalog srca, ožiljak što ponekad zaboli u noći i prisjeća na legendu onih ptica što su umirale pjevajući.