Uvijek kada promatram ovu sliku Vladimir- a Kusha i utapljam se u nježnim tonovima ove predivne muzike u glavi mi se javljaju slike iz vremena oluje ruža, iz onog drevnog vremena kada sam pokušavala pjesmicama izraziti lakoću i ljepotu postojanja. Na zapadnoj strani Camarga u mirnom pejsažu laguna i kanala leži, kao u Trnoružičinom snu, usnuo srednjovjekovni gradić Aigues Mortes.
Mrtve vode, čudno ime za grad u kojem pronađoh izlog snova. Iza grada se širi mediteran, more koje ga je nekada svojim valovima milovalo, a onda se, razočarano ljudskom zločom, naslagama pijeska odvojilo od njega. U daljini se naziru bijeli otoci, sol koja je u nekom davnom vremenu krila miris smrti. Dvadeset kula i deset kapija razbijaju zitadelu koja je branila grad. Na sjevernom uglu tok kamenog opasača stoji sama, čuvarica grada, kula Constance. U vremenu kada je more još dodirivalo grad Constace je bila svjetionik, znak spasenja zalutalim galijama. Na Hesiodovim vratima pakla je čudesna rijeka, tisućama godina, prosipala pijesak i odvajala grad od beskraja svjetskih oceana, ali u isto vrijeme je svojim rukama grlila nesretne sudbine duša koje su u njemu stoljećima tražile izvor snova.
Ušli smo u grad kroz njegova najveća vrata, ostavljajući za sobom deltu rijeke, močvaru i konje nesedlane na kojima smo par sati ranije pozdravljali barske ptice i slušali tišinu. U zagrljaju zidina se isprepliću, proljetnim suncem obasjane, uličice pune čudesnih izloga. Šetamo gradom dok dan ide svome kraju. U izlozima iza blještavih stakala skriva se povijest Mrtvih voda. Zaustavili smo se pred izlogom u najmanjoj i najskrivenijoj uličici grada. Sunce na zapadu se kupalo na staklu i mi zaneseni bojama koje su, igrajući se sa našim očima, skrivale i otkrivale zvijezdice koje su se počele zrcaliti u tom oknu snova. Izgledalo je kao da plešu, kao da se pokreću i pokretom nam pričaju neku davnu legendu.
Zaneseni tim prekrasnim plesom mi uđosmo u san.
Snovi, te čudesne cvijetne staze,
lepršave misli iskre u uglu opijenog uma
trepere u duši, u srce ljepotom ulaze,
u očima blješti ljepota životnoga druma.
Rijeka vremena u ušima žubori
pegaz ljepoticu noći u srebro oblači
jedna davna vatra usred neba gori
a putevi ka sreći postaju sve krači .
Fontana svijetla iskri bajku od veselja
Snovi žive, zvijezdama se smiju
Svaka iskra iskri ispunjenje želja
snoviđenjem u duši uzbuđenja griju.
Iz labirinta snovima opijenog uma
dobrote davne mi u život ulaze
trenutak postaje začarana šuma
gdje blještave ljepote budno srce maze.
Gledala sam zadivljeno rađanje života u Mrtvim vodama i prepoznah siluetu ljubavi koja se tu, na vratima pakla, rađala iz pjene i sedefa školjke i ulazila u moj život. Ljubav se vratila tamo odakle je otišla, vratila me na početak sna, vratila me na zvjezdane staze, vratila me u svjetlosni zagrljaj lakoće postojanja. Cijeli jedan život satkan u par trenutaka, u najskrivenijem kutu Mrtvih voda, san koji se može vidjeti samo u sjaju iluzije, san koji me je uveo u ostvarenje davnih snoviđenja.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen