U srcu tišina, a u daljini smijeh odraslih, smijeh djece, zvono s neke crkve raspolovi dan, a ja u zenitu tog tužnog ljetnog dana, još nisam vidjela sunce. Pružih ruke ka naslućenoj svjetlosti i iz kaosa sna, iznenada, čudesnom kočijom nebeskih vranaca dojezdi Kairos na moj dlan. Jedan svjetli pogled izroni na obali mraka i dotkanu me kao vjetar u sutonu, pomilova me zvukom nebeske harfe razbijajući tugu odlazećeg ljeta. Opijena blagošću njegova glasa zaustavih trenutak, moj lagani čun zaluta među lotose.
Na laticama suze, crveni odsjaj zalaska sunca, čovjek je sjeo u čun pored mene i hladno, suho korito rijeke progovori toplinom. Ljeto, to naglo ljeto spusti zavjesu, jesen je stigla tiho, cvijeće umire u vrtu, a rijeka bez povratka oživje ljepotom prohujalih dana.
Ja ipak živim u Arkadiji, pomislih gledajući laste kako odlaze. Jučer smo mislili jedno na drugo, na oba mjesta lijepa tuga i tragovi straha na obrazima.Te noći se nad mojim čelom rađala neka nova istina. Suton otvori oči neba, da ne zalutamo u tmini strahova. Orionovo sazvježđe prosu zlaćanu prašinu, Jakobove ljestve, trag treprave sreće među jastucima, tonovi nebeske harfe odsviraše uspavanku i mi utonusmo u san.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen