San o snu u snu

U trenutcima kada osluškujemo zvukove tišine, kada slutimo svjetlosnog zagrljaja moć, kada osjećamo ljepotu neke čudesne blizine mi uranjamo u čudesnu bojama snova obasjanu noć. Iznenadna lakoća tad ponire u tijelo, sreća se širi kroz tkivo naše, zlaćana koprena zamjenjuje dnevno svijetlo bijelo, a pjenušavi nektar puni duše naše čaše. Jedno malo trepravo biće iz podsvijesti se rađa i grli srce naše, svojim dodirima ucrtava snovima pute, na horizontu se pojavljuje tajnovita lađa, u dubini duše jutro novo sviće, to nas čuvarica snova zagrljajem svjetla propušta u svoje nježne skute.
Lađa satkana od tkiva naših snova beskrajem tad jezdi, odnosi nas u svjetove sanja, zaustavlja se na inače nedohvatnoj zvijezdi. U dubini noći, duša širi svoje tajne moći i mi tada živimo davno pročtane bajke, osjećamo ljubav u duševnom miru, živimo poeziju davnu, pobratimstvo lica u svemiru. Iskre želje naše zvjezdicama beskrajnoga unutarnjeg neba, trnovitog puta pred nama tad nema, tek svjetlosna staza našeg postojanja.
Na granici između jučer i sutra, između života i smrti, konačnosti i beskraja osjećam trenutak u kojem budna i sretna zaplovih lađom iz mojih snova. Ljubiti ljubav, osjetiti je u svitanjima, vidjeti je u podnevnom suncu, naslućivati je u šumracima, slušati je u svjetlosnoj muzici sutona, spoznati je u sretnom pogledu koji se ne zaboravlja, u misli koja će me uvesti u onaj imaginarni dio postojanja iz kojeg ću crpiti svoju stvarnost i budna sanjati ljepotu života. Udišem ljepotu i rađam se uvijek iznova u snu. Svjetlo koje me dodiruje se lomi na kristalima sna i oblikuje život. Postajem osjećaj o ljubavi koja je nedodirljiva i neopisiva, ona je ljepota i lakoća svjetlosnog zagrljaja, tiha melodija koja se u meni rađa i postaje moja čudesna lađa kojom ponekad i budna jezdim ka onoj inače nedohvatnoj svjetlucavoj zvijezdi.