Dugo, predugo sam bila sama, bila sam tanane niti nade sjena i skrivala se u tugi moje duše snene. A onda u trenutku najvećega straha, osjetih ljubavni ples duše i srca. Bilo je kao igra tetrijeba i ždrala u trenutcima životnoga pira, kao vječni svjetlosni zagrljaj ljubavi i mira, kao alkemijsko vjenčanje Helija i Lune, kao sjedinjenje dana i noći, bio je to purpurni suton njegovog ozdravljenja. Kralj nebeskih i morskih mijena, skitnica mjesec i još pomalo snena, Venera, ta treperava ljepotica noći najaviše ostvarenje željenih snoviđenja.
Krenusmo čudesnom kočijom satkanom od radosne pjene i milovanjem nježnim, poljubcem sreće probudismo naše dugo usnule zvijezde.
Ne lutajmo više zvjezdanim stazama, ljubav i život se kriju u nama samima, tu u zagrljaju tvom se krije sijač zvijezda i donosioc sreće, tu je svijet i svjetlost, tu se krije tajna sa početka priče.
Dozvolimo srcu da diše, duši da se oko unutarnjeg sunca kreće, da svjetlost njena razotkrije sve tajanstvene sjene, da ništa ne ostane zaleđeno u svijesti i tek u srcu ne proklijalo sjeme. Snoviđenja nova neka duše naše, te putnike vječne na životnoj cesti, ka buđenju ovom nose i neka nam svitanje novo sve prošle tuge i nesanice u zaborav odnese.
Bude se um i srce u svitanju sjajnom, a duša naših sjenke ti drevni, sada obuzdani neba našeg vranci, odlaze u duši nedohvatnu daljinu, da tamo nevidljivi i dalje nad životom našim bdiju.
Ulazimo u svjetlosni eon vječnog svjetla, u antologiju gnostičkoga uma, u Sofijino carstvo sa početka svijeta. Kairos nam nudi dobroga trenutka vagu, da pronađemo, da osjetimo, da zadržimo duše i tijela harmoniju, u onom davnom danu, danu prije prvog dana, izgubljenu.
Dok osjećam tebe ljepoto ovog jutrenja, ljepoto ovog buđenja, ljepoto nazirućeg dana,
ljepoto snenog postojanja ljepoto dolazećeg snoviđenja. Dok osjećam tebe tada znam odakle dolazi ljepota, tada znam gdje je sijač zvijezda, tada znam kako se rađa dobrota, tada znam gdje su topla gnijezda, tada znam što je životna ljepota.
Trenutak tišine, one užasne tišine koja je mjesecima grlila osjetila meka, odleprša simfonijom probuđenog srca, ka vratima vremena da tamo nas, dok naša životna svijeća ne izgori do kraja, čeka.
U nama ostade samo ljubav.
http://www.webstilus.net/content/view/10073/65/
http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44.htm
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen