Personifikacija svitanja

Barokni umjetnik Bernini je oživo mramor, osmislio ljepotu ljudskog tijela u pokretu, unio u nju dinamiku i darovao skulpturi ritam svog doživljaja. Stajali smo tom ljepotom omamljeni u galeriji Borhese, promatrali skulpturu i osjećali miris svitanja i lovora, a nevidljiva zelena boja se mješala s nijansama ružičaste boje mladog tijela djevojke u bijegu. Uzbuđenje je u nama raslo, pričinjalo nam se da svim svojim osjetilima sudjelujemo u toj ljubavnoj igri. Prozirni mramor, to je nešto što fotografija ne može dočarati. Kao ni ljubav. Dok ljubav ne postane dio nas samih, energija koja nas čini prozirnim mramorom i na vjetru trepravim lovorom.

Dafne, ta nimfa snena, ljepotom mladosti odjevena u Apolonu ljubavni zanos budi, žudnju rasplamsava, čežnju pojačava. Srce njeno od tjelesne ljubavi prestrašeno u treperavu odoru od zelenog lišća njeno tijelo odjeva i lepršava djevojka nestaje u beskraju svjetlosnog zagrljaja. Ne osjećajući ljubav ona bježi od milovanja tog božanskog bića uranjajući u iskrićavu svog buđenja zoru. Pretvara se u lovoriku nijemu, u snagu sa izvora kristalno jasne Kastalske vode, kojom bježeći od ljubavi o ljubavi priča. Ljubila je tajno u božanskoj sjeni njegovana, hranjena ljepotom svjetlosti snažne, nadala se da će dodir njezin sneni u Apolonu slomiti želje lažne. Sakrivala je lice u tek izniklom, zorom probuđenom, granju, vjerujući u svoje drevne sanje u vječnom zagrljaju svjetlosti danje.

Stajali smo opijeni srećom u zagrljaju te stoljetne ljepote i osjećali žudnju, čežnju i zanos ljubavne dobrote, uranjali u tijela boga i nimfe, predavali se čarobnoj ruci iz drevnoga baroka, postajali treperavi svetlucavi mramor pun ljubavne toplote. Bilo je kao u snu, a bilo je stvarno, bilo je kao u legendi davnoj, a bio je trenutak u kojem doživjesmo personifikaciju našeg ljubavnog svitanja.
http://velika-gala-predstava.blogspot.com/2007_07_04_archive.html