taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Montag, 22. Februar 2010

Sonata od ljubavi


U matematičkoj simetriji fizičkoga tijela osjetih ritam Bachovih sonata, u treptajima leptirića u srcu začuh Pitagorinu simfoniju nebeskih sfera, u tvom postojanju u sjećanjima vidjeh akustičnu sliku venerinog zlata, u sanjanom koncertu zvukova prepoznah mirise sa našeg staroga škvera, u zagrljaju svjetla osjetih ples sirene i delfina i odplovih u neka davna snoviđenja.

Sjetih se leptiraste galije i sonate od snova kojom smo znali nebom odjedriti, osjetih iskrenje iskre na pepelu sjećanja u ovoj prividnoj tmini snoviđenja, poželjeh dotaknuti strune zaboravljene harfe i u sebi probuditi stare snove, da u zagrljaju uspomena ponovo čujem ona davna nježna uzbuđenja.
Sada lutam tajnovitim stazama samo srcu znanim, putevima punih tragova naših nekad zajedničkih koraka, vrhovima uspomena, pejsažima suncem duše obasjanim, uranjam u nedohvatne dubine drevnog oceana, a onda opet jedrim lijepim sjećanjima kao nekad naša lepršava karaka.
Pričinilo mi se jednom da te je život odnio u oceane strane, tebe stražara mladosti i sudionika plesa čudnovatih sjena, tebe čuvara stiha i pjesama koje su samo za tebe stvarane, tebe pjesnika poezije koja je tugom rastanka dugo bila zaboravljena.
Za tebe vječnog putnika snovima ostadoh tek mala utjeha, za tebe produžih prekinutu liniju u srcu naznačenih staza, za tebe oprostih onima sa pečatima pradavnoga grijeha, za tebe još uvijek plivam željom do neostvarenih, tek sanjanih sunčanih oaza.
Sjetim te se uvijek kada se davne tuge zazrcale u kišama, kada zašumi more, kada zamirišu žute dunje, a nebo najavi dolazak jeseni, kada kotač života odpleše svoj puni krug u uspomenama, kada u tom početku bez kraja i kraju bez početka čujem sonatu kapljica sa dalekih oceana i onda osluškujem što mi šapuće srce još uvijek zaljubljeno.
Ne želim se više vratiti u one nedovršene, samo izmišljene priče, ne želim više skrivati tragove duše sanjalice, ne želim više poeziju kiše tek uzdrahtalim srcem osmišljenu, ne želim strepnju i strah koji zbog prošloga života budući poriče, ne želim neke nove sanje dok one stare nisu životom odživljene.

Keine Kommentare: