Koreografija duše

U zadnje vrijeme čitam o krađi intelektualnog vlasništva na internetu. Sama sam bila osuđena da kradem nekakav lepršavi stih jedne od stanovnica ovog virtualnog svijeta. Optužila me je za nešto što nisam učinila, optužila me je pred porotom jednog portala, porotom koja je onda odlučila da nisam podobna za njihov svijet. Ta lepršava duša još uvijek piše pjesme, jasno ohrabljena onima koje nije zanimala moja obrana i danas sam sretna da je tako, oslobodih se okova nepovjerenja i odlepršah leptirastom kush- ovom galijom u beskraj svog sna.

Lutajući googlom pronađoh svoje ideje, pronađoh svoje davno objavljene prozne tekstove oblikovane u rimu te virtualne duše, pronađoh svoje metafore iz koje sam izrasla tražeći svoj izričaj, izričaj koji sam potvrdila u 2006- te godine objavljenoj knjizi "umijeće svakodnevnog pokreta", a kasnije i kroz sve objavljene tekstove na internetu.

U lepršavom stihu nekih njenih pjesmica pronađoh svoje davno doživljene osjećaje, doživjeh moja drevna lutanja zvjezdanim stazama, moje ljubovanje sa skitnicom mjesecom i osjetih lakoću postojanja.

Misli koje sam upijala čitajući knjige onih koji su me usmjeravali na mom životnom putu, da misli tih čudesnih umova žive, kod mene su prešle u metafore u proznom tekstu, moje metafore su polako prelazile u tuđi stih, što potvrđuje da je misao energija koja ne umire, to je energija koja samo mjenja oblike.

Stavljajući svoj tekst u virtualu mi istovremeno učimo i poniznost, moramo biti spremni na kritiku, ali moramo biti svjesni da su naše misli izrasle iz nekog davno pročitanog izvora.

Zašto pišemo i objavljujemo na internetu?

Zar tim činom ne želimo podijeliti svoje znaje, svoje osjećaje, svoje spoznaje sa drugima?

Svaka moja misao, svaka moja rečenica koja je pronašla plodno tlo u jednoj drugoj duši je meni potvrda da nisam uzaludno upijala misli onih koji su nam znanje ostavili u naslijeđe.

Danas se uistinu puno piše o intelektualnom vjasništvu, a čitajući nove pjesme jedne od stanovnica virtualnog svijeta uvijek iznova pronalazim moje drevne metafore u njenom stihu. Neki joj pišu komentare, dive joj se i tvrde da osjećaju mirise o kojima piše, da osjećaju njen stih kao svoj svijet. Svaka takva pjesmica budi u meni ćudesan osjećaj sreće, uvijek iznova se nalazim u sretnom trenutku jer moje drevne misli se zrcale u novoizrastajućem stihu.

Intelektualno vlasništvo? Što je to?

Pa mi bića bez lica, mi stvaraoci ovog virtualnog svijeta ostavljamo svjetlosne tragove koje slijede duše onih koji nas čitaju i osjećaju naše metafore. Divno je osjetiti da se jedna drevna misao zrcali u izričaju neke nama nepoznate duše.

Hermeneutika nas uči da svaku pročitanu misao treba prevesti na svoj jezik i onda dozvoliti svojim neuronima, treperavim leptirićima u našoj glavi, da oplođuju cvjetove sa našeg misaono- osjećajnog neba i sjedinjuju ga sa beskrajnim univerzumom.

Da, čitajući svakodnevno objavljene nove pjesme, jedne od stvoriteljica ovog virtualnog svijeta, osjećam sreću, spoznajem sretan trenutak, osjećam u sebi Proustovu galiju punu skrivenog blaga i znam da nisam uzaludno stavljala svoju dušu u ovaj virtualni svijet.