Sve što vidimo je odraz slike koja nastaje u našim glavama jer mozak ne reproducira, nego iz trenutka u trenutak proizvodi za svakoga od nas novu stvarnost.
Ideje se ne rađaju u praznim glavama. Svijet ideja izranja iz podataka koje smo pohranili u onom dijelu mozga kojim pamtimo i u kojem slažemo uspomene i sjećanja. Što više podataka slažemo u riznici našeg pamćenja to više ideja se rađa u našoj svijesti, to više mogućnosti imamo da uspijemo uistinu pronaći nove puteve ka spoznaji istinskog postojanja u svijetu u kojem živimo. Vrijeme tada postaje sudionik u traženju istine o toj čudesnoj dimenziji našeg postojanja.
Ideje se ne rađaju u praznim glavama. Svijet ideja izranja iz podataka koje smo pohranili u onom dijelu mozga kojim pamtimo i u kojem slažemo uspomene i sjećanja. Što više podataka slažemo u riznici našeg pamćenja to više ideja se rađa u našoj svijesti, to više mogućnosti imamo da uspijemo uistinu pronaći nove puteve ka spoznaji istinskog postojanja u svijetu u kojem živimo. Vrijeme tada postaje sudionik u traženju istine o toj čudesnoj dimenziji našeg postojanja.
Mi smo vrijeme rastegnuli i podjelili, mi smo ga odvojili od sebe i stalno trčimo za njim. Stvorili smo model velikog svijetskg sata po kretanju nebeskih tijela i on nam omogućuje mjerenje i određivanje zakona u prirodi. Taj veliki svijetski sat sadrži vrijeme u sebi, vrijeme vidljivo u putanjama sunca, mjeseca i zemlje.
Promatrajući beskrajno zvijezdano nebo mi vidimo pokrete u njihovom nastajanju, tim pokretima brojimo svoje sate, dane, mjesece i godine ne osjećajući taj isti pokret u sebi.
Spoznajmo zvjezdano nebo u sebi, prepoznajmo sunce negdje u dubini svoje sfere, počnimo gledati unutarnjim očima i tada ćemo vidjeti kako se planete kreću na svojim putanjama i kako se tamna energija širi našom svijesti. Mi smo mali univerzumi u velikom, ali u isto vrijeme i više od velikog univerzuma jer mi smo spoznali da veliki univerzum postoji i mi tako posjedujemo više od njega. Milijarde tih malih univerzuma lutaju plavom planetom nesvjesni svojih snaga i svoje moći. Mnogi uzaludno muče svoja tijela i svoju dušu da bi se možda jednoga dana spojili sa vječnosti i beskonačnosti velikog svjetskog sata ne osjećajući taj sat u sebi. Neki putuju u daleke zemlje da bi dosegnuli tu neprikosovenu istinu koju nose oduvijek u sebi, a onda vraćajući se u matičnu luku šire kupljene istine vjerujući da su tamo pronašli put ka inicijaciji duše.
"Vjeruj onima koji traže istinu, a nevjeruj onima koji tvrde da su je pronašli" poručio nam je Andre Gide.
Tisuće znanstvenika luta granicom između znanja i neznanja tražeći izvor energije koja im taj put omogućava. Dokazali su da je prostor i vrijeme u nama, ušli u najsitnije djeliće materije i dokazali da ona nije čvrsta, da je ona samo vrtlog energije iz koje se razvio ovaj veliki svijet. Ako je uistinu na početku bio Bog, mali univerzum, ono čudesno biće koje je svojom misli u sebi osmislio pokret i čovjeka onda mi uistinu nosimo u sebi gene stvoritelja i u sebi nosimo cijeli svijet.
Zar ljubavni čin nije sjedinjenje energija u novo biće koje u sebi nosi znakove anime i animusa, duplo biće iz kojeg nastaje novi čovjek, novi mali univerzum. Snaga stvaralaštva je od samog početka u nama, ona je tvar iz koje se razvio naš duševno- emocionalni univerzum, zaliha koju moramo znati vrednovati i koristiti. Naročito danas, kada smo bombardirani porukama različitih gurua, proizvodima tuđih ideja, trebali bi koristeći zalihe svoga znanja razvijati svoje umijeće življenja.Direktna spoznaja svijeta u kojem živimo i spoznaja sebe samoga otkriva puteve ka tim, često zatomljenim, zalihama neprerađenih i nespoznatih osjećaja. Naše stvaralaštvo, umijeće našeg postojanja izrasta onog beskrajnog mora naše svijesti u kojem prividno miruje naše misaono- osjetilno- osjećajno "Ja".
Zaronimo u sebe sama, osjetimo svjetlosnu dimenziju koju nosimo u sebi, zaplovimo nevidljivom dimenzijom prostor- vremena, tom čudesnom stvarnosti naše duše. Pročistimo zamagljena zrcala svoje svijesti, oslobodimo se balasta misli onih koji šire nedokazane priče o svojoj snazi, oslobodimo se prijetnji, oslobodimo se strahova od osvete nečeg još nepoznatog, nečeg još nedokazanog, oslobodimo um iz okova nametnutog nam neznanja, dozvolimo srcu da diše, duši da živi.
Svjetlost u duši
"Ima ljudi koji nam govore ali ih mi ne slušamo; ima ljudi koji nas povrijede i ne ostavljaju traga, ali ima ljudi koji se jednostavno pojave u našem životu i ostave zauvijek trag.” (Cecília Meireles)
Još kao djete je bio drugačiji od drugih, bio je svoj i nedodirljiv, bio je već onda ono što je kasnije uistinu i postao, tajnovito biće puno neizgovorenih istina. On to je bio nezaboravan susret djece u okrilju odraslih razgovora. Nikada ga više nisam susrela, drugi su pričali o njemu, a on je za mene ostao sjećanje na ona davna poslijepodneva u jednom stanu punom mirisa knjiga i zvukova znanja. Dugo je bio zatvoren u vremenu nepostojanja, zaustavljen u uzdizanju ka odgovorima čija pitanja više nisu slutila svoje početke, uzaludno je podnosio neznanje zbog znanja koje u njemu sagorjevalo plamenom životne svijeće. Jučer je otišao zagledan u daljine, otišao je u svoje nedopričane priče, u neke svoje nedosanjane snove, krenuo je tajnovitim putem ka neželjenoj slobodi. Vjest o njegovoj očekivanoj smrti je, kao nepozvani gost, u meni probudila osjećaj praznine, stvorila prazninu neke ogromne crne rupe koja guta uspomene i mogućnost ponovnog susreta u zagrljaju zrelosti. Brojač trenutaka njegove sudbine se zaustavio na davno upisanom broju i onda otvorio vrata vremena iza kojih više nema vremena za dokone razgovore o kraljici literature, nema vremena za odgovore koji se slute u pitanjima jer tamo u bezvremenosti trenutak uistinu postaje vječnost.
Još kao djete je bio drugačiji od drugih, bio je svoj i nedodirljiv, bio je već onda ono što je kasnije uistinu i postao, tajnovito biće puno neizgovorenih istina. On to je bio nezaboravan susret djece u okrilju odraslih razgovora. Nikada ga više nisam susrela, drugi su pričali o njemu, a on je za mene ostao sjećanje na ona davna poslijepodneva u jednom stanu punom mirisa knjiga i zvukova znanja. Dugo je bio zatvoren u vremenu nepostojanja, zaustavljen u uzdizanju ka odgovorima čija pitanja više nisu slutila svoje početke, uzaludno je podnosio neznanje zbog znanja koje u njemu sagorjevalo plamenom životne svijeće. Jučer je otišao zagledan u daljine, otišao je u svoje nedopričane priče, u neke svoje nedosanjane snove, krenuo je tajnovitim putem ka neželjenoj slobodi. Vjest o njegovoj očekivanoj smrti je, kao nepozvani gost, u meni probudila osjećaj praznine, stvorila prazninu neke ogromne crne rupe koja guta uspomene i mogućnost ponovnog susreta u zagrljaju zrelosti. Brojač trenutaka njegove sudbine se zaustavio na davno upisanom broju i onda otvorio vrata vremena iza kojih više nema vremena za dokone razgovore o kraljici literature, nema vremena za odgovore koji se slute u pitanjima jer tamo u bezvremenosti trenutak uistinu postaje vječnost.
Nisam čula odjeke njegovih koraka u odlasku, ostao je samo njegov svjetlosni trag u mojoj duši i spoznaja vremena i istine koja mi govori da u našim životima sve češće zatrepere svjetla koja znače kraj našeg ovozemaljskog vremena, zatvaranje knjige života koju smo ispisivali zvjezdanim slovima svoje drhtave duše, crtali srcem impresionističku sliku neželjenog ali neminovnog odlaska.
Iz čista srca i vesele duše, sjedinjenih u kraljevstvo čovjekova uma, proizlaze ideje iz kojih nastaju nova znanstvena otkrića. Intuitivno, neposrednim zamjećivanjem, ulazimo u beskrajni svijet ideja, doživljavamo svoje duhovne oluje iz kojih, kao bljesak munje, izrastaju naše misli. Misao putuje u nebo i spaja se sa izvorom, postaje sve jača, sve produktivnija, a njeni proizvodi ostaju oko nas kao izgovorena ili napisana riječ, nezaboravna glazba, nacrtana slika ili isklesana skulptura.
Svijet nije nastao, on nastaje i traje u trenutku u kojem ga spoznajemo. Milijarde godina su skupljene u treptaju moga, tvoga i vašega oka. On je bio i on će biti, njega je spoznavao prvi čovjek kao što će ga spoznavati i posljednji. I taj naš, a onda i njihov čudesni svijet će nastajati uvijek iznova u svakoj pojedinoj glavi, bit će osobna slika koje će se ogledati u zrcalu čovjekove svijesne spoznaje.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen