Anima candida u dubini srca.

U dubini srca, u predklijetki vječnosti, u tom svetom mjestu živi anđeo čuvar, stoluje stažar vječne ljudske dobrote, svjetlosno prabiće koje svojim postojanjem u fontani vječne mladosti iskri kristale sreće. U dubini srca, na izvoru duševne ljepote, u svjetlosnom zagrljaju nutarnjeg svemira sve se prepreke među ljudima ruše, tu se iscjeljuju sve tuge, sve boli snene duše guše, tu lahor ljubavnoga sjaja puše. Ono je fontana bezvremene svjetlosti, fontana na kojoj se življene i živuće kapljice rijeke vremena vječno sastaju i rastaju, nestaju i iznova nastaju. Zrake nutarnjeg sunca sjaje kroz osjetilno- osjećajnu krošnju, dodiruju vjenac srčanih struna, a ono svojim treptajima prihvaća tu zanosnu prošnju, pristaje na ljubavnu igru kojom svakom živom biću daruje zdravlje i sreću.

Srce, izvorište snova, vječno traženi sveti gral u nama bdije anđeoskom nježnošću, treptajima vilinskih krila i lepršavošću leptira.
Milijuni riječi napisanih, milijuni riječi izgovorenih, milijun riječi potrošenih da se pokaže, dokaže, objasni, iskaže, izrazi slika osjećanja osjećaja. Zbrajam riječi i osjećam da je riječima teško pokazati, dokazati, objasniti, izraziti postojanje lepršavog, svjetlosnog prabića u dubini srca. Ono je uvijek tu, ono nas hrani često od nas samih brani.
Bila sam dugo samo pustolov pred vratima sna. Tražila sam dokaz demokracije među zvijezdama, potvrdu drevne Kantove premise o zvjezdanom nebu iznad nas i moralnom zakonu u nama. Ponekada sam bila slična Diogenesu koji je svijećom tražio čovjeka jer su se, zbog oluje ruža, na mom nebu zvijezde bile ugasile, prestale treperiti od tuge za izgubljenom ljubavi. Pitala sam se hoću li riječima uspjeti uspavati boli i oživjeti uspavanke položene u blage oblake koji ne govore, položene među nježne božje ovčice koje pjevuše u pretljetki vječnosti i čekaju da im se pridružimo lakoćom postojanja u božjem snu? Pitala sam se kada ću i hoću li uspjeti uzdahom oslobođenog srca odpuhati koprene ponavljajućih tuga i sretna zakoračiti u jutro obasjano sjajem ljubičastih kapljica sreće, tih čudesnih kristala usađenih u ljudske oči prošaranih ljepotom vjerovanja u dobrotu duša?

Pitala sam se pišem li himnu životu, himnu ljubavi, himnu ljudskom srcu za koje vjerujem da u sebi nosi iskru dobrote ili je ovo samo iluzija prošarana šapatom grebena oblivenog krvlju beskrajnih dubina ranjene duše?
Pitam se još uvijek i tražeći odgovor uranjam u dubinu fontane vječne mladosti, u fontanu ljubičaste svjetlosti, u oluje ljubičaste nježnosti, uranjam u iskreću snagu svemirskih kristala koji blješte u svakom zrncu moje, tvoje, naše, vaše, njihove krvi.

http://umijece-vremena.blogspot.com/