Anima candida u pjesmi o vremenu

Osluškujem zvuke nebeske harfe i osjećam se lijepo,

lebdim duše visinama, slijedim vječne sanje,

ne lutam tminama, ćutim srce nije slijepo

umu daruje ljepotu, ljubav i znanje.

Čarobno  je ovdje, u ovom sada san snivati,

trajati u vječnosti s anđelom trenutka,

suze lica vremena u radosti skrivati,

srcem slušati šaputanje oblutka.

Grle me zvuci, čujem rapsodije razne,

sonate od snova anđeli skladaju,

svjetlom pune prostore prazne,

slavlje za dušu spremaju.

Romori vrijeme, života titraji nagli,

niti anime candide u srcu sjaje,

iskre sreću u duševnoj magli

dok san o vječnosti traje.

Leptiri otvaraju mekana krila

lebde nad tuge tračkom,

pršti anđeoska svila

ljubavi oblačkom.

Ovo su ostatci ostataka izrasli iz vrtloga nutarnjeg vretena u vremenu koje nazivam olujom ruža. To su djelići cijeline koju nazivam život, zvuci simfonije koju nazivam ljubav, valovi smaragdne rijeke koju nazivam svijest, zvijezdana poezija neba koji nazivam univerzum uma. Ljepota, toplota, dobrota se oduvijek i zauvijek u svakom srcu kriju, tkivo sretnih snova koje duša oduvijek sniva se u nutrini bića krije. U nutarnjiem svemiru se svjetlosno prabiće krije, duša koja ljubav osjeća i ljubav drugoj duši daruje, duša koja zauvijek u sebi samoj riznicu neprocijenjivog blaga skriva i lakoću postojanja u zagrljaju sa srodnim dušama otkriva.

http://umijece-vremena.blogspot.com/