Anima candida u izmišljaju sna

Sanjam, odlazim kočijom koju vuku nebeski jeleni u prostranstva koja još ne postoje na kozmičkim kartama. U dubini, u nepostojećoj dimenziji stvarnosti, vidim galiju pravremena, naslućujuem da donosi  praskozorje buđenja u novom snu.  Čujem šaputavu svjetlost trenutka, osluškujem šum leptirovih krila u krošnji svijesti i pitam se koliko se života sjedinilo u ovom mom jednom jedinom. Prisjećam se trenutaka u kojima sam bila okrutno dijete koje je kažnjavalo suzama, lukavo dijete koje je tražilo oprost osmjesima, dijete koje je voljelo sebe u svakoj igrački kojom se igralo i opraštalo neznajući što oprost znači. Oprost je vrlina kraljeva, snažni opraštaju lakoćom djeteta i znaju da je opraštanje dokaz njihova znanja, njihovog vjerovanja i njihove ljubavi. Slabi se boje, oni iz straha ne opraštaju, oni se gube u patnji i bolu svog pustoga srca i tugi svoje nesretne duše, ne opraštaju i neosjećaju da pri tome nisu pobjednici nego vječni gubitnici.

Vidim čovjeka koji je svoje misli pretvorio u ubojito oružje, čovjeka koji nije volio rastanke, koji je od kristala sreće tkao tkivo tuge, bio vječno sumnjićav, osjećao nevidljive neprijatelje, grlio dlanovima straha i gubio sam sebe u beskrajnoj ljubavi kojom ga je žena obasipala. Na njenom licu vidim suze u kojima se zrcali žudnja za oprostom zbog grijeha koji nije čunila, grijeha koji se iznjedrio iz njegove vječne sumnje. U lahoru sna osluškujem zvuk njegova nepovjerenja, šapat njegova nesretna srca. 

"Bila je lijepa onu večer. U odvažnoj igri pala je njena haljina. Kada je noć sišla na njena ramena zavolio sam je sumnjićavim dlanovima. Ona se otrgla i rekla: Do sutra!
Bila je lijepa i drugi dan i ja je prisjetih na obećanje. Nasmiješila se i rekla: "Ja sam kći Sunca, tamne riječi koje se govore noću izgube danju svoj sjaj."
Ne govori mi o varljivim nadama, draga, nade prolaze kao udar vjetra što urla u krošnjama prastarih breza i mnogo se lišća po meni prosipa. Ležali smo zajedno do svitanja i ona je vidjela moje suze.
Ja znam da si tužan kada si bez mene, ali reci zašto sada plačeš?
Kada nismo zajedno plačem od želje za tobom, kada sam kraj tebe tugujem zbog dolazećeg rastanka. Pomilovala je njegovo lice smješeći se, ustala je, obukla haljinu i otišla."

Čovjek nije bio ratnik svjetlosti, nije imao manire kraljeva, nije osjećao snagu unutarnjeg sunca, tražio ga je vječno u drugima ne opraštajući ni sebi ni njima. Bio je nesretan u ekliptici sreće.

Tek tada stojimo na pješćanom žalu života pod vječnim suncem nutrine, osjećamo kako se ljubav u nama biserima rađa, spoznajemo da nismo gubitnik, prolazimo kroz vrata svoga sunca, osjećamo toplinu i kupku radosti, u pjenušavoj sreći koja nas obuzima mi stvaramo LJUBAV i živimo istinski život. Toplina sunca, veliko nebesko more po kojem sve moje zvijezde tragovima radosti jezde, osjećam vjetar kao nježne ruke neba, kao nježna milovanja i pitam se sneno.
tko sam? što sam? odkuda sam došla? kamo želim stići? odakle dolazi ljepota?
U ovom ovdje i ovom sada ćutim moć sadašnjeg trenutka i znam da trajem u snu, u tragovima ove čudesne sreće i ne dozvoljavam sumnji da ugasi ovo veliko sunce, radost i ljubav.



Kolaž satkan od stihova iz zbirke pjesama "Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

priče napisane pod naslovom "Umijeće vremena" Dijana Jelčić.


http://umijece-vremena.blogspot.com/