Na ognjištu ovog sna iskri vatra u kojoj drhti istina o postanku svijeta. U pepelu prohujalog vremena se kriju sve prolivene suze, sve prošle tuge su zagrljajem duše i tijela pretvorene u kristale sreće. Plameni jezici grle uzdrhatalo srce. U preponi unutarnjeg sunca se rađa novi osjećaj, blješte riječi koje još nikada nisu izgovorene, riječi dušom osmišljene, svjetlosnim slovima u komorama srca zapisane. Završili smo žalosnu igru, pobijedili smo zla proročanstva, uzdigli se iz pepela i vatrom početka zagrljeni uzletjeli u beskraj vječnosti. Ne mislimo više na jadikovku leda koji se topi toplinom probuđenih duša, ne osluškujemo više jauke zmije kojoj je Bog zbog izdaje oduzeo noge. Sažaljivo gledamo njeno gmizanje oazom našega mira i u njenim očima vidimo glad, pohlepu i strah. Ne dozvoljavamo joj da savije gnjezdo u ljepoti ove kapljice vremena, palimo vatru istine i puštamo je da odgmiže u vječni zaborav. Otvaramo vrata svjetlosnog zamka i propuštamo sve one koji su nesretnim slučajem sudbine ostali zaboravljeni u mraku tuđih zloviđenja. U zatonu sna jedna ptica lebdi našim nebom i dokazuje da je let duše kroz drevna snoviđenja jedini put ka željenoj slobodi. Na pješčanom žalu sedefasta školjka otvara svoj oklop i bisernim slovima ispisuje novim riječima poeziju plamenih jezika koji iskre istinu porijekla ljubavi.
taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.
Dienstag, 1. Februar 2011
Anima candida pod krošnjom bijelog gloga.
Abonnieren
Kommentare zum Post (Atom)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen