Anima candida i koraci čuvara vremena.

U besanim noćima, kada čuvarica Luna hrama prospe svoj zlaćani prah da razbije tminu, osluškujem tihe korake stražara vremena. To se sjećanja šuljaju u zrcalima svijesti, ogledaju u oknima duše. Slažu mozaik od trenutaka u sliku čudesnih boja. Napuknute pjesme, neispisani eseji, nedovršene priče iskre u tom lijepom kolažu i zatvaraju uspomene u vječnost tog nedovršenog djela prošlosti. Neka neslušana muzika se kao nezastavljiva voda provlači kroz zaborav i uljeva u ciborij ovoga ovdje i ovoga sada. Zvuk probada zid i nakon vriska razumjevanja postaje suptilna melodija prostor- vremena u zagrljaju nove simfonije boja. Titraji sile teže zaobljuju odaju spoznaje, pretvara ju je u superprostor svemirske svijesti. Razlomljena slika tada izrasta u multidimenzionalnu sliku vječnosti. Bijela golubica sa znakom života u kljunu slijeće na jarbol životne galije i najavljuje kraj potopa u tmini neznanja. Prosipa osjećaje nad slijepo vjerovanje, svojim gugutom dodiruje unutarnju gluhoću i poljubcem povjerenja budi dušu iz Trnoružicinog sna. Obrastao trnjem strahova i bodljikama nepovjerenja kristalni dvorac trenutka procvijeta pupoljcima ljubavi, otvara oči povjerenja i pretvara mrtvi mozaik sjećanja u fontanu iskričave svjetlosti novih istina. Tada više ne gledam i ne slušam život, živim ga i osjećam osjećanjima probuđenim zagrljajem znanja, vjerovanja i ljubavi.

http://umijece-vremena.blogspot.com/