Anima candida ne laže.

Kao bezvremenost u svevremenosti postojanja,

kao sretan trenutak u bisernoj niski vremena,

svako jutro kada još sretno snena

uronim u dubinu tvog pogleda,

u ljepotu očiju boje sna,

odlučujem se uvijek iznova za ljubav.

To je svaki puta novi nježan osjećaj,

osjećaj koji potvrđuje stari,

to je raskrižje sudbine i

put ka vječnosti.

U kristalnom dvorcu postojanja,

u treperavoj duši mojoj,

u srcu uznemirenom

zrcali se lik i ja osjećam,

dakle postojim

i volim.

Svaki novi trenutak je

nova istina,

alkemijsko vjenčanje,

Sunce i Luna u zagrljaju

svijest i podsvjest u milovanju.

Fontana svjetlosti,

njegova i moja slika,

treperave u suzama neba,

blještave u kapljicama sunca,

sretne u kristalima sna,

u šaputavoj svjetlosti duše,

sjedinjene u osjećanju osjećaja,

u ljepoti života pretvorene u ljubav.

To je pjesma mog nutarnjeg neba, ona se ne razlikuje od zvjezdane poezije kozmosa s koju sam sjedinjena, ne razlikuje od spiralne dinamike nebeskog vretena iz kojeg sam iznjedrena. Ako je stvarna činjenica da se sve u univerzumu ponavlja, ako sam već jednom bila i ako ću još jednom biti i činiti isto što sada činim, onda bih trebala činiti samo dobro da se ono ponavlja. Živim ulovljena u mreži vremena u kojoj ću beskonačno trajati. Sve drugo oko mene će se mijenjati, moje tjelo će izgledati drugačije, ali ja ću i za tisuću godina biti ista. Ako u ovom ljubičastom beskraju postoje i drugi svjetovi, možda se zrcalim u njima kao što se oni zrcale u meni.

Slušam svirku nebeskog orkestra, vječnu muziku Pitagorinih sfera, uživam u melodiji sreće i šapćem onome koji se zrcali u meni, osluhni šapat duše univerzuma i vjeruj mi ćemo u sretnom trenutku spoznaje uistinu spoznati onaj drugi dio sebe, sjediniti ćemo se u svjetlosnom zagrljaju vječnosti i postati kristalna kugla, dvojno biće, ono tajanstveno biće sa početka priče o nastanku svijeta, biće koje će, u odori ljepote, zauvjek živjeti vječnu, jedino postojeću istinu o životu, ljubav.

http://umijece-vremena.blogspot.com/