Anima candida u zagrljaju zvjezdanog praha.

U zagrljaju jutarnje svijetlosti vidjeh umiranje zvijezda u njihovoj nagosti,

u praskozorju blagosti slutih istinu, ljubav, anđeoski dah, duše radosti

tajnovito snoviđenje kojim odlazeći mjesec sonatu od ljubavi svira,

drthtavim strunama srebrenkaste svile moje još usnulo srce dira.

Artemis, čuvarica Lunina hrama, sa lukom i zlatnom strijelom

u brevijaru mojega života, veze sudbinu svjetlošću bijelom,

iz zlaćanih nebeskih cvjetova krade zvjezdana slova,

piše drevnu tajnu koja je svakom trenutku nova.

U kotaču sreće luči svjetle, cvjetaju nove ruže,

šapat vječnosti iz vrulje života novim prahom stiže.

Duša moja sa sjenkom o ljepoti snova tajnovito romori,

dok srce gromovima prijeti, ljubav osjećajem sreće žubori.

Sunce se kupa u izvoru sjenki, vječnom zagrljaju vala i pjene

svjetlosnim mačem razbija sve prošle tuge i nesreće sjene,

Gordijsko klupko zaostalog straha, svojim dodirom ruši,

da jecaje duše, tužni vapaj unutarnjeg vuka, uguši,

da pod kišom nebeskih suza, srca meteorita

duša moja pronađe onaj dio puta,

one staze po kojima sretna,

luta njina sjena sjetna.

Na zvjezdanim stazama srećem ljepote, sjenke, lica uzdignute glave,

sretne, srodne duše koje život, ljubav, svaki, treptaj oka slave.

S usana vrelih nektar se širi, šapat ljubavnog govora,

a nad srcem znak pobjede iskri spleten od lovora.

Trenutak pobjede nad onim što nazivah nepostojeće,

uzvik želje, znak da u duši vječno cvjeta proljeće,

kap rose na latici ruže, sunce u zrncu pijeska,

život se u sjenki svake duše ljepotom ljeska.

http://umijece-vremena.blogspot.com/