Anima candida u Luninom hramu

 

U misaoteci  Proustiani, u gradu sanjajućih knjiga, na vrhu svjetlosne planine u Kohinoru svijesti osluškujem svjetlosnu muziku, šaputave misli duša koje su svojim osjećanjima izgradili kristalni most između prošlosti i ovoga ovdje i sada, sretnog trenutka spoznaje. Čujem suptilne zvuke iznjedrene iz struna lire kojima me Erato poziva na slavlje osjetila. Tada putujem beskrajem nutarnjeg svemira i vidim kako Artemida, čuvarica Lunina hrama, stoji na vratima svjetla i nad snove usnulih duša prosipa svjetlo kristalnog sjaja. U bezvremenu, vremenskog kotača, koračam stazom njenog snoviđenja, vidim Akteona, živim njena uzbuđenja, lebdim u daljine do svetišta snova, do svetišta na izvoru ljepote u kojem se iskri prah svih mojih sjećanja, zlaćane niti pamćenja, blješteći dragulji uspomena. Nevidljiva ruka muze prebire po strunama lire i ja vidim Kastalski izvor na kojem na mene čeka Pegaz i odnosi u davno ispričane legende. Dok jezdim ka hramu, slušam tišinu usnuloga grada, gledam kako se  gase svijetla na oknima kuća i pričinja mi se da osjećam kako sretne duše tonu u snove. Poželim tada kristalno vreteno kojim bih od mjesečeva zlata mogla presti niti snova koje budna sanjam i njima kao čuvarica Lunina hrama zagrliti sve ljude u ovom trenu nadzemaljske sreće. Lebdim bestežinskim svijetom, svijetom u kojem tkivo sreće iskri, dodiruje me Einsteinovo djelo, misaona snaga tog lutalice putevima svjetla, oca svjetlosnog zagrljaja u kojem sretna trajem. Vidim Dalijevo rastopljeno vrijeme, njegove nepostojeće satove, čujem odkucaje njegovog plavog sna i znam da sudjelujem u snu vremena. Picassove Avinjonke mi se smiješe, njegov razbijeni lutak me poziva na ples i tako opijena naslućenim istinama ulazim u hram u kojem je trenutak postao vječnost. U Luninom hramu vjekuje ljubav,  od svojih niti kuje zlaćanu spiralu, povezuje uspavana srca u svoj zagrljaj. Živim u treptaju oka u kojem mi duše praotaca mudrosti i znanja otvaraju kapije vječnosti. Na oltaru snova se sjećanja bude, čuvarica mjesečeva zlata od trepravih niti tka ljepotu, svilenkasti veo kojim, u beskraju samoće zalutalim putnicima staze pokriva i poziva ih u katedralu ljubavi u kojoj će osjetiti svoje nadahnuće. Na vratima vremena osluškujem jecaj tišine i kristalnim mostom samoosjećajnosti ulazim u svetište u kojem vjekuju boginja lova i muza lirike s lirom u ruci. Na žrtveniku leži knjiga "Herojski zanosi", brevijar svjesnosti ispisan mislima čovjeka sa kraja renesanse. Uspinjem se ka Olimpu njegovih davnih vjerovanja, zaustavljam se na litici spoznaje i osjećam buđenje u novom snu.  Artemida i Erato šaputavom svjetlosti pričaju priču o Akteonu, nesretnom lovcu koji je žrtvovao svoj život da bi mi danas osjetili božansku iskru u sebi, da bi spoznali da se u nama samima krije točka u kojoj se grle Bog i čovjek.

http://umijece-vremena.blogspot.com/