Anima candida na dlanu vremena.

Dlanovi neba vrtlog svemirske spirale njedre u širinu duše,

vrtlože nježno svjetlosne dragulje u njenoj dubini,

titrajima njinim urlike nesreće i straha guše,

dok se strune svjetla i tmine grle u tišini.

Animus mundi osluškuje što mu Anima candida zbori,

plešući svoj ljubavni menuet na osjećajnoj žici,

u njima plamen života, vječna vatra gori

sjedinjuju se u nebeskoj ptici. 

Beskrajem nebeska ptica raznosi njihov plam,

u bezvremenu sreće njihova tišina žubori,

nitima sanja tkaju u čovjeku hram,

u kojem vječna ljubav romori.

Njihovim nebeskim letom se svjetlosni trag ne gubi

postaje vječna staza što vodi u trenutka školu,

da duša ljudska svoju svjetlost ne izgubi,

da ne potone u tjelesnome bolu.

Animus mundi i Anima candida su iskra božanske biti

svete krvi tajna, neba i čovjeka veza snažna

se zrcali u svakoj kristalnog vretena niti,

ta za sretan život lozinka važna.

Njihov šapat nas uči da sebe zavolimo kao božansko biće,

titrajima glasa nas u zagrljaj bezvremena zove,

da osluhnemo nutrinu iz koje sreća niče,

da sretni uronimo u izazove nove.

Na obzorju svjesti se kristali sretne duše množe,

blješte snovi, sve ono što smo davno željeli

svjetlo vječno struji tijelom, ispod kože,

daruje nam sve što nas veseli.

Dušom osluhnuti što nam duša svijeta poručuje,

oćutiti da smo tek točkica vremenskog puta

vidjeti što nam dlan vremena izručuje

osjetiti nježnost njegova skuta.

http://umijece-vremena.blogspot.com/