U beskrajnosti duše blješti nebeski svod,
njegovim putima anđeoska bića hode,
bespućem vremena plovi mali brod,
u dubinu snenu svijest odvode.
Nebeski rapsod sklada melodiju tajnu,
titraju strune, sjenama istinu zbore,
srce duši daruje svjesnost sjajnu,
baklje svjesti čarolijom gore.
Nevidljiva ruka piše pjesmu od snova,
sonatom boja pretvara noć u dan,
iskreće zvijezdice postaju slova,
slijevaju se na trenutka dlan.
Živi ljubav kucajima kozmičkoga bila
iskri svjetlo duše do oceanskog dna,
lahor iznjedren iz leptirova krila
se budi iz nedosanjanog sna.
Anđeosko vreteno tada zlatnu spiralu tka
u vrtlogu srca, u šumoru duše granja
zlatom miluje tek buđenja kratka,
titrajima iz duše mir izranja.
Njedre se niti iz još neispričanih priča,
šaputavom svjetlosti tajnih sanja
miluju sva uspavana bića,
budi ih svjetlost danja.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen