Anima candida, utopija ili istina?

Što je tamna materija, a što tamna energija? One čine 95 procenata univerzuma, a mi još uvijek neznamo što su one i kamo se šire. Tajnoviti zagrljaj kozmičkog beskraja iskri kristalne strune koje svojim plesom šire vječnost u bezvremenost Božjeg sna. Ako je ovozemaljski svijet uistinu trenutak velike svečane predstave na pozornici svemira, na onom nepostojećem, a opisanom Morusovom otoku sreće, ako smo mi tek izvođači božjom rukom ispisanog scenarija onda živimo ovaj život vjerujući da se u nama samima kriju sve napisane utopije, da se u nama iskri Platonova Atlantida, da u sebi nosimo Campanellin Grad Sunca. Igrajmo srcem i dušom ovu premijeru, oživimo spiralnom dinamikom dosadu  davno napisanih sanja,  jer repriza je još uvijek nenapisana utopija o kojoj tek možemo i smijemo sanjati. Mi, djeca svevremena smijemo, zvjezdanim slovima svog nutarnjeg neba, ispisivati sve još ne napisano.   

Izgubljena u vremenu, rođena u jednom drevnom snu,

u dubini vječnih oceana, utopija svima znana

zarobljena u željama, na dalekog mora dnu

snivan otok sreće iz antičkih dana.

Oplakivana, opisana, opjevana, oslikana, sanjana,

roniocu tajnovit cilj, pustolovu mala bova

za sidrenje duše u bespuću Tihog oceana,

u tajnoj dimenziji ljudskih snova.

Utopija, nedosegnuta Ada vječnog mira

srca poziva u zagrljaj spokoja i sreće,

nebeska joj harfa himnu svira,

sirena pjev jedra pokreće,

čarobni zvuci dodiruju želje, svaka nota srce dira,

u dubini duše snene čovjek živi snove svog svemira.

Odakle dolazi ljepota, odakle kaplje sreća, odakle izvire ljubav? U Campanellinom Gradu Sunca se nalaze odgovori na ta pitanja. U tom sanjanom gradu je vrhovna vladarica sila koja sjedinjuje elemente u čvrstinu postojanja, mudrost kozmosa utkana u misli drevnog filozofskog uma, utopija koja nas navodi da živimo u skladu s tajnovitim zakonima i energija ljubavi koja nas oplemenjuje svjesnom spoznajom o sreći da živimo na plavoj planeti. Jednom davno upitah dječaka očiju boje sna, odakle dolazi voda? Iz zemlje, zar ne vidiš?

U kapljicama vode koja je dolazila iz zemlje se zrcalio Grad Sunca i ja šapnuh,

Želim u jednom treptaju oka vrijeme zaustaviti,

želim u jednom trenu trenutak postati,

želim u kristalu lebdjeti po svijetu,

želim u snu grliti cijelu planetu,

želim dotaknuti zvijezde,

želim da se iskrice sreće u srcima gnjezde,

želim da se srodne duše uhvate za ruke,

želim da nestanu sve života muke,

želim tek boje, mirise i cvijeće,

želim postati kap sreće.

http://umijece-vremena.blogspot.com/