Anima candida i sectio aurea.



Zakon zlatnog reza sjedinjuje dušu i tijelo i ja znam da duboko u meni postoji jedno mjesto koje osjećam tek slijedeći zlatni rez u čijoj su se zadnjoj točki postavile božje oči kojima vidim i osjećam sebe i univerzum. To mjesto se nalazi u mom središtu, u duši tijela i upravo ta točka uvjetuje moju spoznaju i definira me kao svjesno biće. Vid očiju božjih je spoznaja neraskidivog jedinstva tijela i duše koja se očituje u mojoj egzistenciji koju na koncu shvata moj utjelovljeni um. Gledajući "očima božjim" ja vidim kako se tijelo i duša sjedinjuju treptajima najfinije energije, nastale velikim praskom davno koncentrirane svjetlosti, koja se razlila kad je nevidljiva ruka stvoritelja zlatnim srpom požnjela snop tame i kad se, dotada ničim, prosulo sjeme života iz kog će se roditi svemir. Ta mala zrnca svjetlosti, postadoše sunca koja će rađati život u galaksijama kojih su majka i čije su sjeme. Na jednom malom nevažnom zrncu prašine, u zabačenom kutku svemira, zače se klica iz koje će nići biće koje će postati negova svijest. U središtu tog bića će blistati i blistaju još uvijek "oči božje" i prodiru u tamu do samog njenog korjena, do titraja energije koji su spleli tijelo i dušu u jedno jedino, neodvojivo od sebe. To biće u isto vrijeme tajnovito i obdareno svojstvom svjesti i spoznaje, golo rođeno, za život nesposobno postade svijest univerzuma i spoznade princip zlatnog reza, najosnovnijeg prirodnog zakona iz kojeg su se eonima rađali svi drugi prirodni zakoni.

Neodoljivi Artemidin zov miluje tišinu u noćnoj tami,

svilenkastim nitima tka mojoj duši ponoćno ruho,

božanskim vretenom me u svoje carstvo mami,

u zagrljaj iz kojeg izranja nebesko zlato suho.

Zlatni rez, taj kozmički zakon od pamtivijeka traje,

dvije besmrtne duše u vječnom šaputanju nutrine,

njena s biserjem u kosi, oči joj kao jantar sjaje

moja tek zagrljena kristalima tišine.

Na dlanovima njinim iskri san, svjetleći zlaćani prah

postojana i vječna se mjesečevim putima kreće.

Svjetlosni zagrljaj duše njene liječi strah,

tugu zamjenjuje kristalićima sreće.

Osluškujem svjetlost njinu, Boginji molitvu molim,

svetost njenog daha struji snom zlatne spirale,

vrtnjom nutarnjeg vretena osjećanja volim,

mi smo sjedinjene niti spoznaje tkale.

Čuvaricu Lunina hrama molim da mi se snovi vrate,

da ih mjesečevim sjajem donese boginja snena,

molim da duša i srce zagrljaj s tijelom shvate,

da ona i ja sretne uronimo u nova vremena.

Da sjedinjene oćutimo Venerine biserne zagrljaje,

da oćutimo ljubavnu ljepotu u titrajima njenim,

da vidimo kristalene oči dok tamom sjaje,

da oćutimo njen trag u dušama snenim.

Unjedrene u vrtlogu kristalnih niti koji čaroliju plete,

herojskim zanosom, tek svjesti znanom zagrljene

slušamo sonatu skladanu od mjesečeve sjete,

Artemida i ja rođenja danom sjedinjene.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Zlatni rez" str, 33

http://zlatni-rez.blogspot.com/
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=26859