Anima candida i put kroz vrijeme.

Sjećam se filma snimljenog po Wellsovom romanu, san o putovanju kroz vrijeme, utopija poete znanosti, utopija koja bi mogla, praktičnim dokazivanjem postojanja super struna, prestati biti utopija. Evo mog davnog sna o putovanju kroz vrijeme. Vremenski stroj vječno skriven u dubini svijesti, protega osmišljena, treperave strune, snaga srca, eonima letim, tisućljeća, stoljeća sve u meni blješti, univerzum snene duše iskri, to me grli svjetlost blaga. Bljesak umirućih zvjezda, vječna svjetlost nikad ista, to duša moja odijeva tijela u odore vremena, odore povijesti kroz koju prolazi. Čula njena, okna srca suncem okupana, uvijek čista gledaju Kairosov let, a spoznaja s njim u vječnost hrli. Trenutak do trenutka, pramen kose, nova slika, novi stih, davno viđeno, mirisano, stare iluzije se u svijesti bude, u vremenskom stroju, u izlogu snova, neuroni iskre njih, to je pobratimstvo čovjeka i njegove uspavane lude. Dalievo odsanjano i rastopljeno vrijeme, njegova zamišljena priča, pustinja, zaustavljen trenutak. Snivam snove umjetnika, živim dileme, vidim, milujem, mirišem, kušam, čujem života početak. Smiješi mi se beskraj, uspavani konj, drhte ure znane. Ljubav umjetnika sjedinjuje u vremenu sva u legendama rođena bića, na otoku tajnom, u treptaju oka odsanjane bajke, basne, teorije slavne, stara vjerovanja i nova otkrića. Putujem vremenskim strojem ka dalekoj sedefastoj zvijezdi, treptave me strune u beskraj nose, granicama svemira i uma, snom uzdrhtala duša ka budućnosti na krilatim vrancima jezdi dok tijelo moje prizemljeno hrabro korača kraju životnoga druma.

http://vrijeme-dinaja.blogspot.com/2007/06/vrata-vremena.html