Anima candida u ljubičastom snu.

Polako se dizao mjesec iz tmine predvečerja, skidajući svoju košulju zlatnu izranjao kristalno jasan, darujući tmurnome nebu ljepotu osmjeha. Gledala sam tu čaroliju i njom omamljena osjećala kako se ljubav Selene i Helia širi beskrajem, promatrala njenu ljubičastu kosu tim beskrajem razasutu. Pružala sam ruke i ljubav se kao čudesni zagrljaj neba spuštala ui treptaj oka nepostojanja. Stajala sam snena na obali noći dok je ljubav presvalačila haljinu i jezdila nebom, pružajući dlanove svitanju. Voljela sam taj modri san u koji nisam mogla ući, voljela sam Ljubav i njenu blagost, a ona mi se smiješila ljepotom. Slijedila sam taj osmijeh iz noći u noć i jutrom se s njim opraštala. Do sljedećeg sutona šaputala sam nebu dok se rađao dan i polako spuštala Luna oblačeći košulju bijelu, krijući se od dana suncem obasjanim.
LJUBAV, ta ljepotica noći, sunčeva nevjerna ljubavnica jašući na Pegazu noćima budi nesretnike, daruje snove lutalicama, a jutrom nestaje kao neboja gubeći se pod kopljima dnevne svjetlosti. Bila sam pustolov pred vratima sna, sa žudnjom u srcu čekala sutone, da ponovo vidim Ljubav kako napušta tminu predvečerja i jasna i bijela prostire za mene svoju ljubičastu kosu, pružajući ruke svitanju. Bila sam pustolov pred vratima sna i sa žudnjom dočekivala sutone, sa željom da još samo jednom, pa još jednom vidim kako Ljubav za mene prosipa svoj sjaj. Snena sam čekala i pružala ruke u veliku prazninu da osjetim, da dotaknem dlanove sna, ruku ljubavi, ruku vječne ljepote. U jednom blagom sutonu , pružih ruke, dotaknuh prste ljepote, uzjahah krilatog konja i uđoh u vječni ljubičasti san.



U beskraju neba sam tražila puteve ka sreći,

otvorena srca,

željela sam vječno snena

svjetlosne milje preći,

zagrliti zraku izlazećeg sunca

i njome se uzdignuti

do vrhunca svjetlosne planine.

Voljela sam život, snove, ljubav,

svijet muza,

lutala sam pješćanim pustinjama

neutabanim tragovima

osjećajnih staza

ka vječno željenoj sreći.

Kupala sam se

u rijeci isplakanih nebeskih suza

ispirući pečate boli sa vječno tužnog lica,

osjećajući da ništa nije prljavije

od čiste, nedoživljene ljubavi,

da ništa nije varljivije od

nedosanjane iluzije,

da je to osjećanje samo patvoreno,

da ta ljubav tijelo u žudnji obuzdava,

u čežnji za koju je rođeno,

jer mu strast ne dozvoljava.

Sanjala sam oči svojih davnih snoviđenja,

čekala neznanca iz doline nemira,

treptaj oka nježnog sjedinjenja

i ljepotu sanjanih dodira.

Željela sam na njegovim dlanovima osjetiti

uzavrelu bujicu svojih želja,

milovanjem ugušiti vrelo strahovima,

buditi se kricima veselja.

Iznenada jedna bijela golubica poletje ka nebu!

Pružih ruke i

potpuno neočekivano,

na dlan mi sleti ptica čudesnih boja

i velika tišina,

čudesna tišina,

čarobna tišina

zaustavi tonove

izgubljenog vremena.

Zatvorih oči i

osjetih toplinu, bezglasnu,

nepokretnu toplinu svitanja

i ljepotu sanjanih uzbuđenja.

Iza spuštenih trepavica

vidjeh rađanje sunca,

treperenje života,

hrabro zakoračih pod koplja dnevne svjetlosti

i kao u nebeskom zrcalu

vidjeh svoju tugu,

svoje uplakano lice u očima boje sna.

http://umijece-vremena.blogspot.com/