Anima candida, duša ljubičastog sna.

Ona, skoro nepostojeća,

izbačena iz svih uzbuđenja,

skoro nestvarna na platnu života,

tužna žena trenutka,

bolesna od sebe,

žedna na izvoru postade duša vjetra i

osjeti širinu ljepote i

sve tajne svijeta

kao nježnost boje,

kao miris sna,

kao nježnost lavande,

kao ostvarenje istine

u ljepoti sna.

Iznenada slobodna,

izrasta iznad monotonije i

zle sudbine vremena

pomilova lavandino polje,

rastrga korotu i

poletje sa lastavicama

ka jugu sna.

Želja se prosu snom.

Noć bez sna postade

san njenoga života,

noć ljubičaste boje

srž svih neprospavanih noći.

Noć puna mirisa ljepote,

a ona budna neumorna,

svijesna svih onih

izgubljenih,

ne prospavanih,

nespoznatih.

Prolazila sam ovim poljima, danima, tjednima, godinama, desetljećima. Sve je ostalo nepromjenjeno. Ili mi se to samo činilo?Tko sam onda bila? Smijem li dotaknut stare snove? Pitala sam se, kako dotaknuti ono što sam već davno zaboravila sanjati?
Tajna prošlog vremena. Pokušavam se sjetiti, ali ova noć je jača od uspomena. Jedno divno dugo toplo ljeto budi mirise lavande i sna. Tamo, u davnim uspomenama je sve mrtvo i nepokretno, a ja noćas osjećam ljepotu mirisa, lavanda i jedno dugo toplo ljeto, čudesna rijeka bez povratka, vrijeme. Sve što je nekada bio umor, bjeg od same sebe, bjeg od trenutka se odjednom pretvorilo u želju. Miris lavande mrvi sram.  Udahnuh novi san, moj san, lijepi san, ljubičasti san.

Nađoh se na otoku sreće i vidjeh sunčano čudo u Fatimi, Marijino čudo u Lurdu i Međugorju. Taj veliki otok, godinama skriven u najdubljem dijelu moje svijesti, zasja ljepotom istinskog postojanja u okrutnoj zbilji života. To je bio trenutak sjedinjenja legendi s onim, u znanosti, još uvijek nepronađenim, čvrstim, nepokretnim otokom naše životne srži, u beskrajnom moru životnih promjenjljivosti. Osjetih da su me misli, dotaknute anđeoskom snagom, uvele u onaj još nedokazani dio atoma koji je stvarno nedjeljiv i još uvijek samo srcem vidljiv, onaj dio koji svojim titrajima stvara simfoniju ljubavi koju tek srcem čujem.
"Ne okljevaj, pođi sa mnom u ljubičasti san. Otkrit ću ti istinu početka." začuh glas ljubavi. Prepustih se i ona me povede na najljepše putovanje moga života. Jedino tamo gdje riječi prestaju, gdje su misli nepotrebne, tamo gdje stvarnost sama od sebe u nama raste, tamo, samo tamo na obali mora sreće, tamo u beskraju sna može niknuti ljubičasto cvijeće. Putujem beskrajem, tonem u ocean ljepote. Boje i mirisi mora i lavande, nježnost elizejskih polja se stapaju sa tonovima nebeske harfe. Anima candida me svojim šapatom uvodi u beskraj postojanja, u san koji već godinama budna sanjam.

http://dinaja.blog.hr/2008/08/index.2.html#dan3
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=20841
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=20865