U misaoteci Proustiani, u gradu sanjajućih knjiga, na vrhu svjetlosne planine ulazim u Platoniju, kristalnu piramidu svevremena, u dubinu svemirskog srca. U jednoj jedinoj točki su sjedinjene sve točke uiverzuma, u njoj blješti Aleph u kojem se zrcali lepršava Anima candida. Osluškujem šapat duše svjetlosti.
Srce ne laže, čujem njen eho u dubini univerzuma uma. Dok stojimo na oltaru života, život srcem protiče ritmom najnježnije melodije koja nas prisjeća da je to naše srce ludo, luckasto i opijeno tonovima sna i jave, ispunjeno nijansama sreće koje valove tuge pretvaraju u pjenu radosti, fontanu vječnoga svjetla. Jutrom se budi mirisom ljubičastih pupoljaka, na podnevnom suncu se zrcali u radosnoj kupki zjenice vremena koja se kreće k zapadnom nebu. U sutonima ne jenjava s ritmom odlazećeg, uvijek veselog dana koji je cvijetao u pretklijetkama i prolazio kroz zaliske u klijetke trajanja na oštrici trenutka, u svom istinskom postajanju u svakom novom treptaju vječno snenog oka. U ovom plodnome ljetu zbrojenih godina ta čudesna tvorevina je postala galerija sjećanja na osjećanje osjećaja, kristalni dvorac u kojem moje anđeosko prabiće sanja ljubav i život. Njen odraz u zrcalima duše, stahopoštovanjem i iskustvima prožeta ljepota, ljubav ta istina istinom ogrnuta, jedina istina koja hrani tu čudesnu tvorevinu, njeguje i svakim novim svitanjem perivoj života životu poklanja, a nas pretvara u Afroditinu djecu. Sjedinjeni svjetlosnim zagrljajem najveće zvijezde svemira, mi srcem šapućemo, srcem tuđa srca osjećamo, gledamo, slušamo, mi djeca iz sedefa i pjene izronjena širimo svjetlost svoje duše, nad ovim oceanom snova iskrimo zvjezdani prah i pozivamo sva srca svijeta u zagrljaj Anime candide. Prosipamo bijele biserne suze koje se često u tuđim srcima ugnjezde i svojom snagom u njima stvaraju nove perle. Sjedinjeni u ovom virualnom beskraju postajemo novo pleme, nomadi ljubavi, lutalice koje u drugim srcima ostavljaju trag sjene svoje duše. Sve što se oko nas događa vidimo i čujemo u sebi, mirišemo, osluškujemo srcem i oči boje sna i osmijeh prijatelja, sve to prepoznajemo tek u sebi i osjećamo da nismo jedno jedino biće. Spoznajemo koliko je Marcel Proust imao pravo. Spoznajemo da se u našem vremenu, u toj svojeglavoj rijeci bez povratka sjedinjuju pritoke različitih bića, da se iz trenutka u trenutak u nama samima zrcali i tuđa ljepota, tuđa snaga, i tuđi san. Rijeka života se slijeva ka ušću vječnosti, dok njenim koritom protiču trenutci u kojima smo bili strastveni, zaljubljeni, umorni, tužni, sretni, uvrijeđeni, ogorčeni, nesigurni i odlučni.
Srce pamti osjećaje, srce izdaje prohujalo vrijeme, ta kristalna kapljica u rijeci vremena u kojoj su sjedinjeni zaboravljeni osjećaji prošlosti. Srcem pamtim, volim i opraštam, ono me uvelo u ovaj čudesni svijet u kojem srećem druga srca. Prepoznajem se u drugim srcima, pronalazim ih u sebi i sretna kličem u ovom jutrenju, ovaj čudesni svijet je pun ljubavi. Tu u dubini sebe same, u onoj točki u kojoj se sjedinjuju sve četiri strane svijeta, spoznajem da se sve ponavlja, pa iako se naizgled mijenja, to što vidim i osjećam u ovom sretnom treptaju oka, je ljubavni zagrljaj čovjeka i kozmosa, vječna samsara, ocean sna, beskraj, beskonačnost, dobrota duša, toplota srca, ljudski život.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja-dinaja.blogspot.com/2010/01/cor-non-mentitur.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen