Još snom opijena ulazim u svjetlosni dvorac.
Koraka laka na stazi od anđeoske pjene
radosna sjenka, želje moje tvorac,
ostavlja trag moje duše snene.
Treperavo misaono zdanje, simfonija neba,
nevidljive strune iz davno sanjane priče
čarobnjaka snagu srce moje treba,
da srećom sretno jutru kliče.
Drhtavi oblak bijeli, lepršava nebeska lađa
izranja iz oceana snova kao davna sjeta
jedna drevna žudnja se u meni rađa
vizija u sjenki odsanjanog svijeta.
Blješti hram ljepote, oltar novog svijeta
ljubavni žrtvenik od kristalnih niti
čarobna ruka laticama cvijeta,
mirisima moju dušu kiti.
Titraju strune moga svjetlosnoga grada
u njem iskri sreća, on srećom diše,
u ljepoti tog božanskog stada
duša istinu o ljubavi piše.
U dubini duše grad od svjetla spava,
budi ga lahor, dah zvjezdane tišine
rukom srca požnjevena trava
mi daruje mirise miline.
O najljepšem osjećaju koji se u meni rađao, čini mi se, prije pamćenja i sjećanja je puno napisano. Najveći pjesnici svjeta, najpoznatiji filozofi, najoriginalniji mislioci su govorili i pisali o ljubavi, ali i površni konzumenti njenog sjaja i oni, koji su je komercijalno iskorištavali, su pisali o njoj i prodavali je na tržnicama pa je tako taj najvredniji osjećaj ljudskog postojanja postao svakodnevna riječ slična složenicama dobar dan, kako ste, koliko ovo košta i vidimo se sutra.
Tek u drugoj polovini životnog puta osjetih da je upravo ono što sam osjećala na kraju gimnazije i početku studija istina. Počela sam svoje "nove" misli uspoređivati sa onima iz vremena poezije i duševnog nemira i spoznah da sam već onda, na početku zrelosti, težila plavim daljinama nečeg još nedoživljenog, nekim novim istinama koje su bile sažete u djelima antičkih filozofa i renesansnih pjesnika i doživjele svoj vrhunac u poetičnim djelima Giordana Bruna. Njegovo razmišljanje ja bilo nastavak misaonog bogatstva nastanka mitologije, antičke filozofije i Firentinske akademije, sna o povezanosti čovjeka i univerzuma. Njegovi stihovi, njegovi dijalozi su me pozivali u svijet neobjašnjenog i nedovoljno shvaćenog. Tražila sam svoje mjesto među očima neba i ostajala vjerna osjećaju koji se pri tome u meni nagomilavao. Giordano ide dalje od Dantea i ne teži ka Božjoj snazi oslobađajući se tjelesnih strasti, nego oslobađa ljubav od požude i uzdiže je nad božansku svemoć. Spoznala sam da je ljubav najljepši dar prirode, simfonija univerzuma, ali i jedan od kompliciranijih oblika mišljenja. Ona je tako postala zrcaljenje božanskog principa u meni. Da bi to doživjela i da bi osjetila njenu snagu i shvatila njeno djelovanje moram pronaći izvor sna, trenutak kada je sve počelo.
Danas stojim pred velikim kristalnim ogledalom svjesnosti i sjećam se djevojčice koja je živjela srcem iz kojeg je iznjedrena djevojka koja je imala hrabrosti zbog riječi i osjećaja ljubav, zakoračiti u bezdan i krenuti još neosvjetljenom stazom neke nove spoznaje. Napustiti određeni redosljed događanja značilo je postati pjesnikom sna i boriti se sa nevidljivim vjetrenjačama porote koja je, ne istražujući uzrok, izrekla presudu. Njihovom odlukom nisam bila doslovno spaljena, ali sam se, zahvaljujući njima, izdigla iz pepela svakodnevice i krenula Brunovim stazama tražeći izvor iz kojeg, kao što voda dolazi iz zemlje, ističe ljubav.
Veliko kristalno ogledalo, u kojem prepoznah kristalnu kuglu mog života, je moj Aleph, koji me vodi na put ka istini, u svijet Artemidine mudrosti koja izvire negdje iza vrata vremena.
Artemida, sjedinjenje božanskog i zemaljskog sna, dijete božanske ljubavi, kćer bogova koji stvoriše svijet, me vodi u vrijeme kada se svjetlost počela proljevati nebom. Vidjeh dolinu njene vječnosti, i osjetih svjetlost iza spuštenih trepavica. U velikom kristalnom ogledalu se otvoriše vrata neba i čudesna svijetlost, put ka istini, me ponese Kronosu, nestarećoj personifikaciji vremena i Kairosu, trenutku istine o ljepoti nastajanja. Dotaknuh pramen njegove kose i postadoh trenutak vremena, trenutak istine, estetika početka, mjera simetrije i nastajanje harmonije. Krenuh dalje i zaustavih se u na granici između pokreta i mira. To je bio trenutak kraja i početka, ne prelaz iz jednog u drugo nego prapočetak sam. Kairos pokrenu vrijeme u meni i ono pređe u uzburkanost vječnosti njenog trajanja. Svijetlost i oči, ujedinjeni u iluziju stvarnosti, postadoše prozori svjesti koja se počela zrcaliti mojim tijelom.
U daljini sam čula glas s početka priče:" I Bog reče: neka bude svjetlo i bi svjetlo." Narušavajući tišinu, tek dašak glasa iz beskraja istine o postanku svijeta, Kairos početka, najavi stoljetnu istinu o nama. Upitah se jesu li to zaista vrata vremena, jer tu, među milionoma svjetlosnih godina prepoznah početak, trajanje i prolaznosti svega, spoznah trenutak, eone, svijet i vrijeme u sebi, prepoznah Kronosa, alegoriju vremena, koja je stvorila prvo zlatno doba i koja će kasnije, nemilosrdno, žderati svoju vlastitu djecu. Gledam u nebo, pogled traži potvrdu vremena među njegovim treperavim očima.
Koliko svjetlosnih godina je star zvjezdani trag koji se prosu tamom? Koliko je prošlo okretaja zemlje dok je Danica stvarno najavila zoru? Koga je on, svemoćni stvaraoc svega, poslao na zemlju da ukaže svoje postojanje, koga je učinio čovjekom da čovjeku potvrdi sebe u njemu. Čije rođenje mi slavimo u Badnjoj noći? Je li to odbačeni Mitra rođen u pećini ili ipak djetešce rođeno u štalici? Jeli to bio nepobjedivi bog sunca Sol Invictus koji je žrtvovao bika ili je to bio Isus koji je žrtvovao sebe i ponovo za čovjeka otvorio vrata raja? Jeli to bio početak novog zlatnog doba ili je to samo ljubav?
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja-dinaja.blogspot.com/2008/04/ljubav-iz-ogledala.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen